Pokrenuta je inicijativa da se Mirjani Karanović dodijeli titula Počasne građanke Sarajeva, koju je pokrenuo glumac Emir Hadžihafizbegović. Ona je tim povodom gostovala na N1.

“Stvarno, Emir me nije upozorio uopće, nije mi rekao prije. Potpuno me to iznenadilo. Ne znam. Ne mogu objasniti, to je toliko divno. Ja sam u ovom gradu redovno od 2001. tad sam počela igrati predstave u Kamernom. Radila sam filmove, dolazim i na predstave, dolazim na SFF. Dođem prijateljima na rođendane. Imam poseban odnos prema gradu, valjda zbog tih ljudi i zbog svega što se dogodilo”, kazala je za N1.

Ona je u prošlosti mnogo puta bila izložena kritikama, prozivanjima zbog svojih stavova, a kako se nositi s tim, ispričala je:

“Teže bi mi bilo da se sakrijem. Svatko bira kako će živjeti i s čim će živjeti, a uvijek moraš sam sa sobom moći živjeti. Kad se zatvoriš i ne čuješ mišljenje drugih o sebi – čuješ sebe, kako te tvoja savjest vidi. Bolje je biti otvoren, iskren, reći šta misliš. Kada sam sama – mogu biti mirna sa sobom”.

Prošle godine je čitala i potresne ispovijesti žrtava genocida i rata, kako je doživjela sve te priče, ai tada je bila na meti podijeljenih mišljenja?

“Znate, ja se bavim ljudskim sudbinama. Bilo da su one sudbine nekih stvarnih ljudi koji žive, neki likovi koje je netko osmislio – ali u oba slučaja zanima me što se događa iznutra. Koje su to emocije i kakva je to logika koja pokreće neku osobu. Sve ove ratove koji su se događali na Balkanu veoma sam teško podnijela, jer to je prekinulo sve u čemu sam ja živjela i potpuno me nekako rastavilo”, kazala je Karanović za N1.

“Sve vijesti o stradanjima ljudi su za mene bile teške. Jedna od tih stvari je opsada Sarajeva. Mene često optužuju da imam osećaje za jedne, a ne za druge. Kao, imam za njihove, a ne naše. Nikad nisam razmišljala tko je moj, a tko njihov. Za mene su svi naši. Ne mogu razmišljati tako. Netko dijeli ljude na naše i tuđe”, dodala je.

“Mislim da tamo, ako išta postoji poslije smrti – svi su oni tamo zajedno. Ništa nije ostalo osim sjećanja na njih. Ako mi koji smo ostali živi, nastavimo mrziti jedni druge – sve smrti su uzaludne. Kada bih ja bila mrtva, kada bi me netko ubio iz mržnje – voljela bih da nitko više ne bude ubijen iz mržnje. To je svijet u kojem bih voljela živjeti”, nastavila je Karanović.

Smrti na Balkanu su strašne, jer su besmislene, instruirane, nemaju ljudsko opravdanje”, poručila je.

“Ako uopće postoji opravdanje za smrt? Od koga – to je pitanje za povjesničare, ali kao umjetnik sam uvijek na strani onih koji stradaju”, kazala je.

Iza nje je veliki broj filmskih ostvarenja, a u filmu Grbavica, koji se bavi ratom u BiH ostvarila je jednu od potresnijih uloga. Jesu li neke uloge teže od ostalih?

“Upoznala sam žene koje su bile prave žrtve rata, mislila sam da ne mogu to odglumiti. To je za mene bilo toliko strašno da sam smatrala da nisam dovoljno dobra, da film nije dovoljno dobar za to, da to nije slika. Zapravo, ono što je bitno – nije samo ta žena, već ono što taj film ima nešto što prenosi dalje na gledatelje, a to je da život može biti nastavljen. Da to dijete koje je rođeno iz mržnje, da se ono može voljeti. Ona je odlučila voljeti to dijete i to je za mene jedna od najhumanijih poruka filmova koji se bave događajima iz 90-ih godina”, kazala je za N1.

Kako generalno gleda situaciju u regiji, prosvjede u Srbiji, odnose među zemljama i retoriku?

“Ja sam i više nego očajna zbog svega. Mislim da mi je mnogo teže nego 90-ih. Tada sam mislila da, ako se budemo borili, udružili, ako uložimo neki napor, da se stvari promijene, da će se i promijeniti. 20 godina poslije svega, mi radimo ponovno isto. Sve je ponovno isto.To je tako teško prihvatljivo. Nemam baš neki odgovor. Ne znam, jednostavno ne znam. Nastavit ću biti to što jesam, ali nemam više onaj entuzijazam koji sam imala. Podržat ću sve što je pozitivno, ovdje je najveća stvar da nastavite disati, da postojite. Da pustite neki glas”.