Američki filozof: Kriza beskućništva je kriza demokracije

Posljednjih nekoliko mjeseci, beskućnik po imenu Joshua živi u vlažnom, skučenom prostoru ispod oronule zgrade na kraju starog željezničkog tunela. Strop je prenizak da bi se moglo stajati, a posvuda gmizu štakori. "Mrzim ih", kaže Joshua. "Pokušavam ih ubiti, ali to samo privlači još više." Zastane na trenutak. "Štakori jedu mrtve štakore, znaš?"

Nalazi se u Olympiji, pola milje od glavnog grada države Washington. Grad, kaže Joshua, podiže ograde i blokira uličice kako bi preusmjerio "nepoželjne", dok policija tjera one koji se danju odmaraju na pločnicima. Kad je vani, ima osjećaj da nije na mjestu gdje bi smio biti — čak i na područjima gdje je beskućništvo uočljivo. Ali ispod zgrade, sam sa štakorima, nitko ga ne ometa, i on ne smeta nikome.

Većina tekstova o beskućništvu ima prvenstveni cilj pobuditi empatiju — potiču suosjećanje prema populaciji koja često trpi hladnoću, vlagu, strah i bijedu. Uz takva izvješća često idu i društveno-znanstvene analize koje traže uzroke beskućništva — najčešće u visokim troškovima stanovanja, urbanističkim propisima ili neuspjelim javnim politikama. Zajedno, ova dva pristupa imaju razuman cilj: potaknuti djelovanje kroz suosjećanje i ponuditi rješenja.

S druge strane, desnica nudi dramatične moralne narative o beskućništvu i njegovim učincima na društvo.

Christopher Rufo, primjerice, piše o beskućništvu kao moralnoj katastrofi. Po njegovom tumačenju, riječ je o ovisnicima, mentalno oboljelima i kriminalcima koji pretvaraju gradove u mjesta gdje odgovorni građani više ne mogu mirno živjeti. Liberali, kaže, tolerancijom potiču loše ponašanje, dok lijevo orijentirane nevladine organizacije prikupljaju donacije i državna sredstva — a problem se samo pogoršava. To je priča o moralnom propadanju na svakom koraku.

Desnica očito dobiva bitku za javno mnijenje, dijelom zahvaljujući spremnosti da ponudi jasan moralni narativ. Kad ljudi izlaze iz svojih domova i na pločnicima vide tijela, šprice, vandalizam i osobe koje viču na prolaznike, nije iznenađenje što počinju potiskivati empatiju i pitati se što je pošlo po zlu. A ako su reakcionari jedini koji nude smisleni moralni okvir, nije čudno da se javno mnijenje okreće udesno.

Međutim, postoji i uvjerljiv protunarativ, piše filozof, onaj koji nadilazi pozive na suosjećanje i ublažavanje patnje, i izravno progovara o moralnom skandalu koji masovno beskućništvo predstavlja. Taj narativ vidi čovjeka u prostoriji punoj štakora kao simptom raspadajuće demokracije.

"Ne govorimo ovdje o izbornoj politici, nego o temeljnoj ideji demokracije kao zajedničkom načinu života temeljenom na jednakosti, sudjelovanju i zajednici", navodi.

U posljednjim godinama, broj kronično beskućnih u SAD-u narastao je na preko 140.000 ljudi — dovoljno da se sedam puta napuni Madison Square Garden. Činjenica da postoji čitava klasa ljudi koji nemaju pristup osnovnim pravima građanstva — ne mogu preuzeti odgovornosti ni ostvariti beneficije koje demokracija obećava — ruganje je samim demokratskim vrijednostima, prenosi Jacobin.

Put naprijed

U govoru iz 1962., Martin Luther King Jr. tvrdio je da sama pravna desegregacija nije dovoljna. Možemo sjediti zajedno — ali ako su srca i dalje podijeljena, nismo integrirani. Isto vrijedi i za beskućnike: nije dovoljno dopustiti im da spavaju u parku.

Nada u brzo rješenje — jedna ili dvije politike koje neće mnogo koštati — je iluzija. Kao što je pokret za građanska prava zahtijevao desetljeća borbe, tako i integracija beskućnika zahtijeva duboke reforme.

"Trebamo masovnu izgradnju javnog stanovanja, javno financirano obrazovanje i obuku, transformaciju pristupa mentalnom zdravlju i ovisnosti. Potrebno je više od krova nad glavom: treba ponovno uključiti ljude u zajednicu", piše Schofield.