Neki vojni pučevi predstavljaju se kao svjetionik modernizacije i promjene. Drugi su, kao onaj u Čileu 1973. i propali pokušaj u Španjolskoj 1981., motivirani nostalgijom za diktaturama iz prošlosti. Većinu njih barem djelomično izaziva snažno nezadovoljstvo skupina.
Propali pseudo-puč ruskog ratnog vođe Jevgenija Prigožina, s druge strane, bio je motiviran isključivo njegovom osobnom pohlepom za moći u prestižem. I dok su Prigožin i njegovi plaćenici brzo odustali od marša na Moskvu, ipak su razotkrili institucionalnu trulež režima Vladimira Putina, piše australski Institut za stratešku politiku, ASPI.
Prigožin je pokazao da on nije toliko prijetnja Putinovoj vladavini koliko simptom njene inherentne krhkosti. Prigožin je Putinov lojalist koji je razvio, kako je rekao sam ruski predsjednik “zapanjujuću ambiciju i osobne interese.” Njegova rastuća popularnost zaprijetila je Putinovom monopolu nad svjetlima ruske nacionalne pozornice, čime je Prigožin jednostavno postao premoćan da bi ga se ostavilo na miru.
Putin i privatne vojske
Putinov plan da odred Wagner direktno podredi zapovjedništvu ministarstva obrane za Prigožina bi značio ozbiljan pad zarade. Prigožinova tvrtka za catering je navodno godišnje zarađivala 80 milijardi rublji, što je oko 920 milijuna američkih dolara, za opskrbu vojske hranom. Putin je ne baš suptilno bocnuo Prigožina u govoru nakon prekida pobune, rekavši kako se nada “da nitko nije ništa ukrao, ili barem da nisu ukrali previše.”
Putinovu vladavinu karakterizira privatizacija nacionalne suverenosti. Privatne vojske poput Wagnera, koje iz državnog budžeta primaju milijardu dolara godišnje, bile su integralne za Putinov sustav, a rat u Ukrajini ubrzao je osnivanje novih plaćeničkih snaga. Čak je i plinski konglomerat pod kontrolom države, Gazprom, osnovao privatni bataljun, regrutirajući vlastite čuvare kako bi se borili u Ukrajini i učvrstili Putinovu vladavinu u zamjenu za razne povlastice.
Ove paramilitarne postrojbe Putinu omogućavaju da ispuni potrebe za vojnicima bez da naredi još jednu mobilizaciju i riskira političku štetu. Zbog prethodne mobilizacije, najavljene krajem 2022., stotine tisuća ruskih muškaraca pobjegli su iz zemlje.
Fronte u Ukrajini postale su središte nastanka novih privatnih vojnih odreda. Prigožin je vjerojatno bio podjednako bijesan zbog nove konkurencije kao i zbog žestokog rivalstva s ruskim vojnim vrhom, pogotovo ministrom obrane Sergejem Šojguom i načelnikom generalnog stožera Valerijem Gerasimovom. Ruski rat predvodi vojska, no ratni huškači poput Prigožina i čečenskog vođe Ramzana Kadirova značajno su se istaknuli zbog njihovog direktnog pristupa Putinu.
Putin nema što slaviti
Usprkos tome što direktna prijetnja njegovoj vladavini ne postoji, Putin nema što slaviti. Prigožinova pobuna, zajedno s ponižavajućom činjenicom da je za njeno gašenje bila potrebna intervencija bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka, predstavlja najgori trenutak njegove duge vladavine. Već više od dva desetljeća Putin privatizira dijelove vlade i stvara malenu kastu nevjerojatno bogatih i politički lojalnih pojedinaca. Njegov autoritet sada se otvoreno propituje, što je dokaz da je ova strategija propala.
Štoviše, Prigožinova pobuna, koja je – kako je rekao sam Putin – zemlju dovela do ruba građanskog rata, vjerojatno je do kraja uništila idealiziranu sliku ruske vojske koja vlada među narodom: sile ujedinjene protiv zajedničkog neprijatelja. Putinova sudbina sada je neraskidivo vezana za sposobnost njegovih generala da izbjegnu poraz u Ukrajini, što znači da je njegov imidž svemoćnog cara dobio ozbiljan udarac.
Činjenica da su Prigožinovi plaćenici uspjeli zauzeti velike gradove i vojna središta bez ikakvog otpora dokazuje ono što su informirani promatrači odavno znali: rusko “carstvo” je disfunkcionalno, ogromno tijelo naseljeno raznim etničkim skupinama, od kojih su neke autonomne. Nevjerojatna veličina Rusije, izvor nacionalnog ponosa, također je i njena ranjiva točka.
Sva carstva moraju pasti
Usprkos ogromnom trudu, čini se da Putin ne može izbjeći u kamenu uklesan zakon povijesti: sva carstva moraju pasti. Njegovi velebni i nerealni snovi o carskoj veličini, kao i njegovo plakanje za “udarcem koji je pogodio Rusiju 1917.”, možda su zavarali ruski narod, no njegov režim ovisi o neugodnim savezima između duboko korumpirane civilne i vojne elite. I dok se izvori te korupcije djelomično mogu pronaći u Sovjetskom savezu, Putin je pogoršao problem uzgajajući vlastitu mrežu klijentelizma i nepotizma.
Paradoksalno je da ovaj šokantni dokaz ruske vojne nekompetencije u Ukrajini i političke nestabilnosti kod kuće vjerojatno neće imati utjecaja na dinamiku na bojišnici niti na šire geopolitičke odnose. Putin je još uvijek izoliran, no održava saveze s Kinom i Iranom, a još uvijek može iskoristiti neutralnu poziciju Indije. Njegovo naftno partnerstvo sa Saudijskom Arabijom još uvijek je netaknuto.
Nedavni događaji sigurno su pogoršali već ionako loš moral ruske vojske. Čelnik odbora za obranu ruskog parlamenta Andrej Kartapolov opisao je raspad Wagnera kao “poklon” za NATO i Ukrajinu, no ruski rat nije nužno osuđen na propast. Putin još uvijek kontrolira najveći nuklearni arsenal na svijetu, a – ako se uzme u obzir njihovo shvaćanje rata u Ukrajini kao egzistencijalne borbe – Putin i njegov unutarnji krug teško da će prihvatiti poraz. U ovom trenutku Putin je potpuno odustao od svojeg starog imidža mudrog diplomata koji želi pomiriti ruske ambicije s vrijednostima Zapada, pretvorivši se u gotovo suicidalnog zagovornika osvete Zapadu.
Bez obzira na ishod, ovo za Rusiju nije veličanstveni rat. Prigožinovi postupci razotkrili su političku nestabilnost u zemlji i dodatno skrenuli pozornost na potencijalno teške posljedice ruskog poraza. Rupa u hijerarhiji moći u Moskvi snažno bi odjeknula kroz svih 11 ruskih vremenskih zona.
Šesnaest mjeseci nakon početka pune invazije Rusije na Ukrajinu, uvjeti na terenu podsjećaju na nepomičnu blokadu na frontama Prvog svjetskog rata. Možemo se nadati da će po završetku ukrajinske protuofenzive doći do dogovora o prekidu vatre. Ipak, kako sada stvari stoje, čini se da će se ovaj rat pretvoriti u još jedan dugi sukob oko granica, a njegovo razrješenje zahtijevat će ozbiljne političke promjene. Ako do njih dođe, za očekivati je da će one biti podjednako iznenađujuće kao Prigožinova vikend-pobuna.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!