6. kolovoza 1945. u 8.15 sati, američki bombarder Enola Gay ispustio je bombu zvanu "Mali dječak" (Little Boy) na Hirošimu. "Debeli čovjek" (Fat Man) bačen je tri dana kasnije na Nagasaki. Bile su to jedine dvije atomske bombe iskorištene u tom i svim ratovima nakon toga. Njihov "otac", američki fizičar Robert Oppenheimer, ponovo je u središtu pažnje zahvaljujući istoimenom filmu.
“Mali dječak” nosio je 64 kilograma obogaćenog urana kad je prije 78 godina detonirao, nekih 600 metara iznad centra Hirošime. Vatrena kugla temperature do 5.000 stupnjeva i jačine oko 15 tona TNT-a raznijela je sve u promjeru 1,6 kilometara. Nuklearni oblak u obliku gljive nadvio se 15 kilometara iznad ozračene masovne grobnice. Dvije trećine Hirošime sravnjeno je sa zemljom, a procjene poginulih, većinom civila, kreću se od 66 do 140 tisuća ljudi, kad se pribroji sve one koji su idućih tjedana i mjeseci podlegli opeklinama i radijacijskoj bolesti.
Sva povijest Hirošime od tog dana ostala je u drugom planu, njeno ime otada je prije svega simbol za najstrašnije oružje koje je ljudski um uz pomoć znanosti i tehnologije uspio osmisliti. Samo tri dana kasnije, 9. kolovoza, debeli brat Malog dječaka (Fat Man) bačen je na Nagasaki. Ubio je između 60 i 80 tisuća ljudi, gotovo isključivo civila, a zahvaljujući brdima koja su ublažila udar, uništena je “samo” trećina grada.
“Lica, ruke i noge mrtvih su natekle i izgubile boju, zbog čega su izgledali poput crnih gumenih lutaka. Kad bismo cipelama gazili po tijelima, koža bi se ljuštila poput one s prezrele breskve, otkrivajući bijelo salo ispod”, posvjedočio je preživjeli Yoshiro Yamawaki, koji je imao 11 godina kad je bomba pala na Nagasaki.
Nuklearno razaranje Japana ipak nije prikazano u Oppenheimeru, hvaljenom novom filmu koji je nepresušna tema razgovora posljednjih tjedana, a koji se bavi životom Roberta Oppenheimera i njegovom ključnom ulogom u Projektu Manhattan od 1942. do 1945. Ovaj genijalni američki fizičar je, naime vodio tajni laboratoriju Los Alamos u pustinji u Novom Meksiku, u kojem je atomska bomba dizajnirana.
Novi nuklearni bauk zbog rata u Ukrajini
“Saznao je za bombardiranje Hirošime i Nagasakija na radiju – isto kao i ostatak svijeta”, naveo je redatelj filma Christopher Nolan u intervjuu za NBC , obrazlažući da je film zamišljen iz perspektive oca atomske bombe, kako povijest pamti Oppenheimera. Nolan je scenarij za film napisao prema Oppenheimerovoj biografiji American Prometheus iz 2005. godine.
“Iako situacija u Ukrajini stavlja to više u prvi plan ljudi, istina je da je nuklearno oružje iznimno opasna stvar koja leži po kući. To nije nešto što bismo trebali zaboraviti i nije nešto što bismo trebali olako shvatiti”, osvrnuo se slavni britanski redatelj i na očiti razlog zašto je nuklearno oružje opet u fokusu pažnje rastresenog i zaboravnog svijeta. Zbog bauka nuklearnog armagedona koji se nadvija nad rat u Ukrajini, a koji ruski predsjednik Vladimir Putin i njegovi podređeni uporno potenciraju, zveckajući oružjem čije bi korištenje u 21. stoljeću trebalo biti nezamislivo.
I zaista, nepodnošljiva lakoća s kojom galerija likova iz Kremlja i režimskih medija, od bivšeg premijera Dmitrija Medvedeva do voditelja Vladimira Solovjova, prijeti nuklearnim arsenalom Ukrajini i njenim zapadnim saveznicama samo je podsjetnik na pomalo zaboravljenu prijetnju čovječanstvu.
Kako saznajemo i iz povijesne arhive i iz filma, koji je po mišljenju struke iznenađujuće povijesno vjeran, Oppenheimer i njegovi suradnici poput velikog talijanskog fizičara Enrica Fermija bili su vođeni jasnim imperativom – izraditi atomsku bombu prije nego je izrade njemački znanstvenici, predvođeni čuvenim fizičarem Wernerom Heisenbergom i daju Adolfu Hitleru oružje koji može preokrenuti rat.
Malo tko bi, osim apsolutnih pacifista, sporio takav razlog, tim više jer Oppenheimerov tim nije znao koliko Heisenbergov tim zaostaje za njima. Ali kad je Hitlerov san o svjetskoj dominaciji okončan hicem u bunkeru i kapitulacijom opkoljenog Berlina, ostao je samo Japan koji nije imao šanse postati nuklearna sila. Etičko opravdanje za stvaranje atomske bombe postalo je mnogo apstraktnije i klimavije.
Uzajamno zajamčeno uništenje
No najveći paradoks nuklearnog oružja je onaj na koji je i Oppenheimer, izgleda, računao dok je radio na njemu – da će ga upravo njegova neljudska snaga pretvoriti u ultimativni tabu i spriječiti novi svjetski rat. Riječ je o doktrini nazvanoj “uzajamno zajamčeno uništenje” (eng. mutual assured destruction, čija skraćenica je, prigodno, MAD), prema kojem ona strana koja izvede nuklearni napad prva mora računati na odmazdu iste vrste. Uslijedila bi lančana reakcija masovnog uništenja koju se ne da zaustaviti izvana, baš poput one koja se događa pri detonaciji same atomske bombe: kada neutroni cijepaju jezgre urana koje potom izbacuju nove neutrone koji cijepaju daljnje jezgre i oslobađaju razarajuću energiju.
Kad je 16. srpnja test atomske bombe, kojem je dao ime Trinity (Trojstvo), uspješno izveden, Oppenheimer je navodno rekao samo: “Pa izgleda da radi.”
Čak 70 sudionika Projekta Manhattan iz drugih ogranaka, predvođenih Leom Szilardom – koji je, zajedno s Albertom Einsteinom, prvi i upozorio na njemački nuklearni projekt 1939. – tada je potpisalo i predalo predsjedniku Harryju Trumanu peticiju protiv bacanja atomskih bombi na Japan, barem dok mu se ne da prilika za predaju pod jasnim uvjetima jer bi suprotnom “moralna pozicija (SAD-a) bila oslabljena u očima svijeta i u našim vlastitim očima”. Oppenheimer je sabotirao peticiju u Los Alamosu, tvrdeći da se znanstvenici ne trebaju miješati u političke odluke.
Prema koautoru Američkog Prometeja Kai Birdu, koji je intervjuirao Oppenheimerovu tajnicu Anne Wilson, Oppenheimer je jednog jutra u srpnju nakon testa, hodajući prema laboratoriju, odjednom počeo mrmljati: “Ti jadni mali ljudi.” Kad ga je Wilson pitala o kome govori, otkrio joj da će atomska bomba biti bačena na neki od japanskih gradova kako bi nanijela najveću moguću štetu.
Unatoč tome, oduševljenim kolegama je nakon napada na Hirošimu poručio da mu je žao što bomba nije razvijena “na vrijeme da je upotrijebimo protiv Nijemaca”. Izgledao je zadovoljno i samouvjereno jer je “uspio”, prema njegovom kolegi Isidoru Rabiju. No nakon napada na Nagasaki bio je “živčana olupina”. Za razliku od Hirošime, smatrao je da drugi napad u tri dana nije imao vojnog opravdanja. Osam dana nakon toga predao je pismo ministru rata Henryju Stimsonu u kojem je pozvao na zabranu nuklearnog oružja.
“Gospodine predsjedniče, osjećam da su mi ruke krvave”
Oppenheimer je bio jednako nervozan i tjeskoban dva mjeseca kasnije kad je došao u Bijelu kuću na razgovor s Trumanom. Pokušao ga je uvjeriti da se nuklearno oružje mora zabraniti ili staviti pod kontrolu međunarodne zajednice. Očekivao je da će Josif Staljin kad-tad dobiti svoju atomsku bombu. A znao je da neće imati drugu šansu da ga uvjeri.
“Gospodine predsjedniče, osjećam da su mi ruke krvave”, rekao je otac atomske bombe predsjedniku koji je odobrio njeno korištenje, prema ovoj biografiji. Truman je navodno izvukao rupčić iz džepa i podrugljivo ga upitao: “Pa, evo, hoćeš li obrisati ruke?”
“Krv na njegovim rukama, dovraga, on nema ni upola toliko krvi na rukama kao ja. Samo ne idem uokolo s grčem u želucu zbog toga”, rekao je Truman kasnije, bijesan na “plačljivog znanstvenika”, prema biografiji Robert Oppenheimer: Život unutar centra, autora Raya Monka.
“Ne želim više nikada vidjeti tog kučkinog sina u ovom uredu”, poručio je Deanu Achesonu, svom državnom tajniku. To je zaista bio njihov zadnji susret, a Oppenheimer se kasnije energično, ali uzaludno protivio razvoju hidrogenske bombe kao još razornije vrste nuklearnog oružja.
Njegovo doživotno hrvanje s opravdanošću svoje kreacije učinilo ga je toliko fascinantnim pa i tragičnim junakom za Nolana. Dodatnu tragičnu dimenziju njegovoj priči donio je obračun sustava s njim zbog sumnje da je potajni komunist i agent SSSR-a pa čak i da je odao nuklearne tajne Moskvi. Komisija za atomsku energiju ukinula mu je 1954. sigurnosnu dozvolu, nakon čega je izgubio sav utjecaj na američku nuklearnu politiku.
Rehabilitiran je prošle godine kad je odluka, koju su i tada mnogi znanstvenici smatrali sramotnim lovom na vještice, poništena zbog “dokaza o pristranosti i nepoštenosti procesa”, 55 godina nakon njegove smrti. Tajni dokumenti s njegovog saslušanja pokazali su da nikad nisu nađeni dokazi da je bio odan Moskvi.
Oppenheimer je 1960. posjetio i Japan. Na pitanje novinara je li se nakon posjeta predomislio oko atomske bombe, dao je svoj karakteristično slojevit odgovor: “Ne mislim da je dolazak u Japan promijenio moj osjećaj tjeskobe zbog moje uloge u cijelom ovom dijelu povijesti. Niti me u potpunosti natjerao da požalim zbog svoje odgovornosti za tehnički uspjeh pothvata. Nije da se ne osjećam loše, samo se večeras ne osjećam gore nego sinoć.”
Jedno je jasno, nije nikad javno požalio zbog toga, kako je Nolan objasnio fizičaru Brianu Coxu u još jednom intervjuu za Esquire: “Kao i sa svime što je povezano s Oppenheimerom, stvari možete promatrati na vrlo proturječne načine… Iako je bio elokventan i pažljiv govornik, nikada se nije ispričao za bombardiranje Japana, niti je izrazio osobni sram zbog svoje uloge u tome. Unatoč tome, svi njegovi postupci i politika nakon 1945. odražavaju djela duboko krivog čovjeka, vrlo svjesnog posljedica svojih postupaka.”
Je li Japan mogao biti prisiljen na kapitulaciju na drugi način?
“Završetak rata na ovaj način, svakako okrutan, nije poduzet olako. Ali nisam, od danas, uvjeren da je tada bio otvoren bolji put . Nemam baš dobar odgovor na ovo pitanje”, priznao je Oppenheimer u jednom od posljednjih intervjua iz 1965. Umro je dvije godine kasnije od raka grla – kroz život se nije odvajao od lule ili cigarete – u dobi od 62 godine.
Greg Mitchell, autor dokumentarnog filma i niza knjiga i članaka o nuklearnom oružju, kritizirao je Nolana u intervjuu za progresivnu emisiju Democracy Now zbog toga što u filmu nije doveo u pitanje službeno opravdanje nuklearnog napada na Japan niti dovoljno naglasio njegove ubojite posljedice.
“U filmu imamo točnu scenu u kojoj, krajem svibnja 1945., Trumanov savjetodavni odbor za ovo pitanje, ima sastanak u kojem je iskrsla tema treba li upotrijebiti bombu i kako. Oppenheimer je oborio (protuargument) tvrdeći da demonstrativna detonacija (bombe, negdje daleko od naseljenog područja) ne bi djelovala, da bomba mora biti iskorištena”, ispričao je Mitchell.
“I onda je jedan drugi član odbora dao upečatljivo objašnjenje koje je postalo narativ o Hirošimi i ostalo zastupljeno do danas u medijima i među povjesničarima – da je samo korištenje bombe, odnosno dvaju bombi, moglo spriječiti krvavu invaziju na Japan uz stotine tisuća američkih žrtava i tako dalje. A to se u filmu ne osporava”, argumentirao je.
Među povjesničarima se već desetljećima vodi užarena rasprava između “ortodoksne” i “revizionističke” struje o pravim razlozima američkog nuklearnog napada i japanske kapitulacije. Ukratko, revizionistički povjesničari tvrde da je početak sovjetske ofenzive na Japan, koji se dogodio na dan napada na Nagasaki, bio pravi razlog zašto je Tokio u kolovozu pristao na bezuvjetnu kapitulaciju koju je mjesecima odbijao, nadajući se isposlovati povoljne mirovne uvjete uz nanošenje teških gubitaka saveznicima i posredovanje Moskve – s kojom dotad nije bio u ratu.
Revizionisti tvrde da je uništenje Hirošime i Nagasakija ustvari bilo američka poruka Sovjetima što ih čeka ako misle zaratiti sa svojim zapadnim saveznicima po završetku 2. svjetskog rata. Osim toga, američki bombarderi sijali su masovnu smrt i prije atomske bombe – u jednoj noći s 9. na 10. 3. 1945. u bombardiranju Tokija ubijeno je više od 90 tisuća ljudi, mahom civila, a veliki dio grada je uništen.
Međutim, na ortodoksnoj strani i dalje su uvjerljiviji argumenti. Američka vojska procijenila je da će u zauzimanju japanskog otočja izgubiti od 250 tisuća do čak milijun vojnika, a Truman je, nakon što je nuklearni test u Novom Meksiku uspješno izveden, u pismu supruzi poručio: “Završit ćemo rat godinu dana ranije, a pomisli tek na sve klince koji neće biti ubijeni.”
“Sada sam postao smrt, razarač svjetova”
Što se Japanaca tiče, teško je zamislivo da atomska bomba nije promijenila stav ratne vlade i cara Hirohita oko uzaludnosti daljnjeg otpora, zbog čega su potpisali kapitulaciju 2. rujna. Car je to i priznao svom savjetniku nakon što je vidio posljedice atomske bombe: “Sad kad smo došli u ovu slijepu ulicu, moramo se pokloniti neizbježnom. Bez obzira na moju sigurnost, ne smijemo gubiti vrijeme u okončanju ovog rata kako ne bismo imali još jednu tragediju poput ove.”
Kako je Oppenheimer na kraju gledao na svoju ulogu u povijesti? Odgovor možda leži u njegovom čuvenom osvrtu na prvi nuklearni test: “Znali smo da svijet više neće biti isti. Neki ljudi su se smijali, neki su plakali, većina ljudi je šutjela. Sjetio sam se retka iz hinduističkih spisa Bhagavad Gita. Višnu pokušava uvjeriti princa da treba izvršiti svoju dužnost i kako bi ga impresionirao preuzima svoj oblik s više ruku i kaže: ‘Sada sam postao smrt, razarač svjetova.’ Pretpostavljam da smo svi to mislili na ovaj ili onaj način”, rekao je.
Njegovo citiranje ove drevne svete knjige uglavnom se shvaća doslovno, kao suočavanje s čudovišnom silom cijepanja atoma kojom su on i njegovi briljantni kolege ovladali . Ali kako je povjesničar znanosti Alex Wellerstein podsjetio za PBS, “Gita je priča o odgovornosti, o dužnosti ciljevima većim od tebe i ideji da vojnik nije nužno krajnji uzrok uništenja u ratu.”
“Tu se manje radi o tome da je (Oppenheimer) bog, a više da ga ta nova sila, atomska energija, primorava da bude instrument uništenja, htio to ili ne”, zaključio je. Po tom, možda i najdepresivnijem tumačenju nedokučive Oppenheimerove dileme, ovaj znanstvenik naprosto nije mogao odoljeti snazi svog izuma. Sve ostalo bila je racionalizacija.
Oppenheimerova ubojita igračka
Atomska bomba vjerojatno je i spriječila Treći svjetski rat, iako je se i Sovjetski Savez domogao 1949. No bilo je trenutaka kada je doktrina zvana MAD ozbiljno dovedena u pitanje, a SSSR i NATO pakt došli na korak do nuklearne razmjene, pogotovo u takozvanoj Kubanskoj krizi 1962.
“How can I save my little boy from Oppenheimer’s deadly toy?”, pjevao je Nolanov sunarodnjak Sting još 1985., kada je nuklearna tjeskoba i morbidna opčinjenost bila još jača nego danas. Ubojita Oppenheimerova igračka ostala je visjeti poput Damoklovog mača nad civilizacijom, a njen pad na naše glave spriječen je pukim nagonom vladajućih za samoodržanjem. Jer smo se mogli pouzdati ili barem nadati da, kako je Sting to svevremenski sročio, “i Rusi vole svoju djecu”. Možemo li računati na to i danas?
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!