Gost Dnevnika u 18 bio je predsjednik Sabora Željko Reiner. Komentirao je obljetnicu mirne reintegracije Podunavlja.
Kako komentirate izjavu predsjednice da se ljudi u Vukovaru toleriraju, a ne da žive zajedno? Je li proces mirne reintegracije Podunavlja zaista završen?
Naravno da bismo svi htjeli da je završen, ali ključno je u procesu reintegracije da ljudi ne žive jedni kraj drugih, već jedni s drugima. Do koje mjere je to postignuto u Vukovaru, spreman sam se složiti s predsjednicom.
Što država može napraviti?
VEZANE VIJESTI
Država može prvenstveno učiniti ono što će koristiti ne samo većinskom, već i manjinskom stanovništvu, a to je otvaranje novih radnih mjesta. Ljudi koje rade su zadovoljniji, kad imaju dobar standard u dobrim su odnosima jedni s drugoma. Kad se riješe gospodarski problemi, onda se rješavaju i drugi. Želimo da mladi ljudi ne odlaze iz Vukovara, što se događa sada.
Usprkos zakonima, sa javnih institucija u Vukovaru su maknute dvojezične table. Kada se može očekivati da se one ponovno postave i može li se to dogoditi do kraja mandata ove vlade?
Ključna stvar i smisao toga je ono što piše u članku 8. u Ustavu, a to je da se pomogne približavanju i reintegraciji. Naravno da da, jednoga dana, da, kad se svi ljudi slože, a ne kad se to izvana nameće.
Kada će se to dogoditi, može li se to dogoditi do kraja mandata?
Toplo se nadam da će zbog gospodarskog napretka takve stvari postati sve manje važne i da neće predstavljati problem. No, stvarni suživot se mora dogoditi između ljudi ovdje, a ne odlukom političara.
Očekujete li potporu manjinskih zastupnika, budući da su ploče maknute? Mislim na SDSS.
Uvjereren sam da će zastupnici manjina prihvatiti sve dobre ideje, bez obzira na nacionalnost. Vlada će biti usmjerena na gospodarstvo.
Orešković je spomenuo zdravstvo kao ključnu reformu, vi dolazite iz tog sektora. Je li ona uistinu ključna?
Zdravstvo je nužna ozbiljna strukturna reforma. Ako je premijer to rekao, to sasvim sigurno jest. Zdravstvo je treći novac u državi iza državnog proračuna i mirovinskog sustava. Postoji sve veći i veći zjap između onog što gospodarstvo može financirati, i ono što naši bolesnici trebaju, odnosno koliko zdravstvo troši.
Puno se spominjao kanadski model upravljanja hrvatskim zdravstvom.
Ne bih ni jedan model preslikavao na Hrvatsku, nešto što odlično funkcionira u jednoj zemlji, ne mora u drugoj. Razlika između financiranja i potrošnje se mora smanjiti, a to je sada 300 milijuna gubitka svaki mjesec.
