Kako žive branitelji? Brebrić: Mi smo normalni ljudi

Hrvatski branitelj Goran Brebrić prisjetio se u kod Sandre Križanec u Novom danu ratnih dana i akcija u kojima je sudjelovao.

Brebrić je na početku rata imao 19 godina, živio je u Petrinji.

“Bili smo klinci, svirali, zafrkavali se. On da je došao rat, morali smo uzeti puške i braniti svoj grad. Nismo imali oružja, nešto lovačkog. Taj naš početak rata, mi se nismo razlikovali samo po boji uniforme nego i po načinu ratovanja. Na Banovini je rat počeo nekim malih čarkama, mislili smo da će se to smiriti, da će to politika riješiti. Kad su krenuli zločini prema civilima, u Dragotincima, Strugi, Kraljevčanim… Mi smo vidjeli da je to mržnja, zvjerstva, i da, ako mi, kao obični klinci… Tako se to organizirali, skupili su se dečki iz ulice, sami smo si zarobili oružje kad su oni krenuli. Nismo imali dovoljno toga. Da smo imali neki oklop, Petrinja bi bila kao Vukovar, svi bi izginuli tamo. Ali bili bi i veći gubici na njihovoj strani. Oni su imali mehanizaciju, opremu, sve”, govori Brebrić.

Rat u Petrinji

Dodaje i kako su u vrijeme Jugoslavije provođene vojne vježbe, a scenarij tih vježbi se realizirao i u napadu na jedno od sela u okolici Petrinje.

Brebrić kaže kako je vrijeme danas mnogo drugačije nego što je bilo prije 30-ak godina. “Danas mladež koristi naprednu tehnologiju, razvijen im je jedan palac na ruci i jednim prstom na mobitelu vrte cijeli svijet oko sebe. Ali potrebno je da budu samostalni. Treba, posebno mušku populaciju, mlade naučiti da budu samostalni, da steknu neke motoričke sposobnosti. Da imamo masu koja može obraniti Hrvatsku, ako se ovo, ne daj Bože, opet dogodi”, govori.

Iz pravca Bosne u Petrinju je stiglo sto i nešto tenkova koji su se rasporedili po Banovini. “Oni su imali više tenkova nego što je nas u Petrinji bilo vojnika. Mi smo se dobro i držali do toga 21. rujna kad je Petrinja definitivno pala. Nakon toga smo imali neka izviđanja. Mi smo se samo organizirali da budemo izvidnici, ne može svatko biti izvidnik. Mogu spomenuti akciju Farkašić, gdje smo se slučajno našli u tom rovu s Gromovima. Umrli smo od straha unutra. Kad zagrmi tenk od 50, 60 tona… On ne mora ni pucati, dovoljno je samo da radi”, prisjeća se.

Jugoslavenske trupe napuštaju položaje na slovenko-hrvatskoj granici u srpnju 1991.
JOEL ROBINE / AFP

Krajem godine njih petorica su odlučila da će krenuti negdje gdje mogu više pomoći. “Nismo imali znanje. U jednom selu smo pronašli top. Kasnije, kad to danas nekom pričamo, to je stvarno smiješno. Onda smo gurali neke granate koje smo našli. Nismo znali gdje se okida, netko je slučajno zapeo za taj konopac i top je opalio. Poslije nismo znali što je tko dotaknuo. Ispalili smo kasnije 70 granata koje su četnici ostavili, nismo ništa pogodili”, govori.

Komandosi

Tadašnjem ministru Gojku Šušku su rekli da žele u neku postrojbu u kojoj mogu biti korisni. Šušak ih je poslao u Kumrovec.

“Došli smo gore, kao da smo došli u neku američku bazu. Svi su bili isto obučeni, imali su iste male zelene beretke. Na kraju smo doznali da je to jedna odlična ekipa koju vode legionari koji su se vratili iz Legije stranaca, brzo smo se uklopili. Obuka je bila izuzetno teška i naporna. Ljudi su dolazili i otpadali, na kraju se isfiltrirala jedna ekipa od stotinjak ljudi, bili su to prvi hrvatski komandosi. Nekih godinu dana smo prolazili cijelu Hrvatsku i većinu BiH. Uvijek smo imali specifične zadatke, teške i zahtjevne. Imali smo, mogu slobodno reći, samo 12 poginulih. Kako nam je Zulu (ratni zapovjednik Bojne Frankopan, Bruno Zorica Zulu, op. a.) rekao ‘obuka će vas držati na životu'”, govori.

Oluja

Kada je počela Oluja, Brebrić je bio na odmoru. “Tada sam otišao na godišnji na more. Drugi dan na moru, na Pagu, dolazi policajac i kaže mi da se hitno javim u bazu. Pitam ga kako me našao, on kaže: ‘Jedini ste kratko ošišani na plaži.’ Odmah sam krenuo, bila je velika gužva, dok sam došao do Siska, moji su već otišli na Velebit. Skupili smo 16 ljudi, došli na pravac prema Petrinji, tu je i ta famozna šuma koja je spojena s vojarnom i tu su nas zadržali i artiljerijom. Nije ih bilo puno, ali su bili na položaju koji su mogli držati. Vodio sam ekipu preko Kupe i rano ujutro smo ušli u Petrinju, nas 16 i nekoliko policajaca, zajedno smo ušli u grad. To je bila ta neka moja najemotivnija akcija. Nakon velikog kruga smo se vratili doma”, govori.

“Očekivao sam da ćemo Petrinju puno lakše dobiti. Imali smo sreće jer je u neprijateljskim redovima vladala panika. Kasnije, kad smo našli njihovu opremu, kad smo vidjeli kako su to dobro držali i organizirali, mi smo imali veliku sreću. Kod njih je vladala neka panika, to je nama u principu išlo u prilog. Kad smo čuli da je Knin pao, a Petrinja nije, onda je opet bilo ‘sad je na nama red, da to odradimo'”, govori Brebrić. Dodaje i da su sve postrojbe u kojima je bio poštivale Ženevsku konvenciju. “Nas sustalno selili, kao specijalnu policiju. Plava policija je bila naoružana, ali nisu bili obučeni kao mi. Ja u Glini ulazim u jedan podrum, sve su žene unutra. Pitam ima li netko naoružan i ima li muškaraca. One su me gledale jednim oštrim pogledom, rekao sam da smo mi hrvatska policija, da im se neće ništa dogoditi, tada je ustao jedan srpski vojnik u uniformi. Kada je došao do mene pitam ga zašto je uniformi, on kaže da se nije stigao presvući. Žao mi je što nemam tu fotografiju, ja u uniformi, on u uniformi srpske vojske, pričamo”, kaže.

Obitelj povratnika pozdravlja hrvatske vojnike u selu Hrastnica u okolici Petrinje u kolovozu 1995.
Nino BRENTZ-STR / AFP

“Znamo za što smo se borili”

Brebrić je na Velebitu, tijekom jedne akcije ozlijeđen, pao je s velike visine, a u Petrinji je jednom prilikom dobio geler u nogu. Kaže da ga je izvadio sam, a nije ni primijetio da je ozlijeđen dok mu drugi nisu rekli da ima krvave hlače.

“Mi znamo za što smo se 90-ih borili, da prestanu ratni zločini, da nas prestanu maltretirati i ubijati i da Hrvatska bude samostalna, neovisna država. Mi danas niti smo samostalni niti smo neovisni, opet smo se vratili u neku tvorevinu gdje nemamo svoju valutu, svoju proizvodnju hrane. Mi ovisimo o nekome. Nećemo mi vojsku, ako bude kakvog rata, poslati da se hrani u Lidlu. Hrvatska je toliko bogata da može zadovoljiti svoje potrebe i još izvoziti. Hrvatska leži na kostima hrvatskih branitelja. I još jedna stvar, koja se potencira smao pred izbore, to su ratni zločini. Minimalan broj počinitelja je kažnjen. Jer se skrivaju u Srbiji, a mi sa Srbijom imamo diplomatske odnose”, govori.

“Predugo je i naravno da nema materijalnih dokaza, tko će danas naći čahuru i uzeti parafinsku rukavicu. Svjedoci s njihove strane šute, policija odradi svoje, ali to putem do pravosuđa uvijek negdje sklizne”, kaže.

Navodi i slučaj iz Petrinje, muškarac je, kaže, ubijen, odsječena mu je ruka – jer se rukovao s Franjom Tuđmanom. “Ubojica je pronađen, osuđen je u odsutnosti i sad kad dođe pred hrvatski sud, kako će to završiti?”, pita se.

Vojni rok

“Neki mladi ljudi se strahovito boje tog vojnog roka. Što će se dogoditi tu? Pa neće se dogoditi ništa. Dogodit će se neka socijalizacija. Neke stvari su izmakle kontroli”, govori Brebrić.

Ratni put zatvorio je, priča, radom u odredu za ekshumacije, a danas se, kako je i počeo, ponovno bavi glazbom. Brebrić kaže i kako su udruge branitelja važne jer pomažu jedni drugima i brinu se jedni za druge.

“Mi smo normalni ljudi, nismo divljaci koji su se vratili u šumu”, zaključuje.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.