Na mirovni sastanak donijeli vječni rat

Zvučalo je predobro da bi tako i bilo kada se početkom tjedna vjerovalo da bi na sastanak u Istanbul mogli doći i Vladimir Putin i Volodimir Zelenski pa i Donald Trump. No Putin, koji je čak isprva inicirao pregovore s Ukrajinom u Istanbulu, ali kao nastavak onih nedovršenih iz 2022. godine na istom mjestu, nije došao. Nije poslao čak ni prekaljenog šefa dipolomacije Sergeja Lavrova, nego sportskim rječnikom rečeno - igrače s klupe.

Ni m od mira

Tada se sastanak pretvorio u farsu. Zelenski je stigao u Tursku, ali dalje od Ankare nije htio ako se u Istanbulu ne ukaže i Putin. I Trump je, čuvši da Putin ne dolazi, zaključio da ondje nema što i koga tražiti.

Iako su na koncu za stolom u Istanbulu bila izaslanstva i Rusije i Ukrajine, to nije bilo to. Sastanci su bili trilateralni. Sjedili su tamo i predstavnici SAD-a i Turske, a na koncu su jedino turski predstavnici zvučali zadovoljno jer su kao dobri domaćini tako morali zvučati.

U neku ruku ipak je bio uspjeh posjesti za stol sukobljene strane nakon tri godine, makar s jedne bila (ukrajinska) ekipa iz drugog reda, a s druge trećerazredna iliti "dekorativna" kako ju je nazvao Zelenski.

Nešto je dogovoreno konkretno - razmjena zarobljenika, recimo - a nešto načelno - da će se početi dogovarati susret Putina i Zelenskog. Od primirja ni p, od mira ni m. Ali je na kraju spomenuto nešto što dosad nije - vječni rat.

Svi su već umorni

Dok se najavljuje "vječni rat", svijet je već umoran i od ovog trogodišnjeg. Amerikanci su njime financijski iscrpljeni i umorni. Europa je umorna od strepnje za svoj mir i sigurnost. Umorna je i Ukrajina, ali nema izbora. Ona se bori i brani i zna da u tome ne smije zaspati. I Kina kao distancirani patron Moskve vjerojatno je već umorna od ratnih igara svoga posvojčeta.

Vjerojatno je umoran i sam Putin, ali on naprosto mora ostati u ovoj hazarderskoj igri do kraja, manevrirati i blefirati što je dulje moguće, ukopan u ukrajinske rovove gdje već tri godine nit' napreduje nit nazaduje.

Pa ako već odmah nije bilo jasno da Putin u Istanbulu neće osvanuti (ipak je to teritorij članice NATO-a i rizik po njega je prevelik) nije bilo naročito iznenađujuće kada tamo osvanuo nije. Svojim bi dolaskom otvorio priliku da to bude proglašeno njegovom slabošću, da je došao pregovarati o nečemu što ne želi i u formatu kakav ne želi.

Prijetnja "vječnim ratom"

Putinu ovo, skoro pa zamrznuto stanje na bojištu, silom prilika odgovara. Pa dok ide - ide. On bi vjerojatno tu pokerašku igru živaca odigrao nasamo s Trumpom. A ovako za stolom za kojim bi bio u manjini, čak i uz velikodušna Trumpova laskanja, to nije igra za njega. Više mu odgovara da iz Kremlja izvlači karte, kao u ajncu, dok mu se nude i dok ne ostane tropa.

Zato je u Istanbul poslao "dekorativnu postavu" da zaprijeti "vječnim ratom". Pa kad sjećanje na tu distopijsku floskulu narednih dana pregaze druge izjave i zbivanja, opet će idućom prigodom preko trbuhozborca Medvedeva ili nekog militantnog voditelja s državne televizije zaprijetiti jedinim čime Rusija zapravo zaprijetiti može: nuklearnim oružjem.

Rusiji ostale samo rakete i plin

Od sve silne moći Rusije iz perspektive Kremlja, koji je na zlatnim lukovicama svojih kupola (o kojima je Krleža najprije nadahnuto, a zatim rezignirano pisao u svome "Izletu u Rusiju") mijenjao zastave - carske, boljševičke, socijalističke i sada novocarske - šibane zapadnim vjetrovima, na koncu su joj, velikoj a ustrašenoj, ostali samo zemni plin i interkontinentalne rakete.

I preostaci vješte i lukave diplomacije koja će, eto, govoriti o vječnom ratu i činiti sve da se mir što duže porađa. Samo što ni vječni ratovi više ne traju dovijeka.