Ekonomist i bivši ministar gospodarstva, Ljubo Jurčić, gostovao je u N1 studiju uživo i komentirao vlasničke odnose u Ini.
“Ako se vratimo na početak, hrvatski je narod izabrao stranku koja je u programu imala da će privatizirati energetski sektor. Donesen je Zakon o privatizaciji Ine, ja sam kasnije došao u taj proces i po tom zakonu privatizirao Inu, kao ministar, a ne kao Ljubo Jurčić. Moj je jedini uvjet bio da ugovor mora biti otvoren. Ja sam znao što dolazi, znao sam društvo, mislim da sam dobro procjenjivao atmosferu i kad sam upao u pola toga procesa osjećao sam promjene i moj je jedini uvjet bio da ugovor mora biti javan. Ono što je ta Vlada tada potpisala, bilo je dostupno”, rekao je Jurčić.
Opisao je da je bilo sedam članova uprave i sedam članova Nadzornog odbora, od kojih su Hrvati s predstavnikom sindikata imali pet. “Sve odluke o poslovanju Ine donosila je hrvatska strana. Jedino što je mogla blokirati mađarska strana je da se Ina bavi nekom djelatnošću koja nije naftna djelatnost. To su jedino mogli blokirati”, rekao je Jurčić.
VEZANE VIJESTI
“Mogao bih se žaliti da priprema privatizacije Ine nije napravljena kako treba, jer se to išlo prodavati kao vreću krumpira, a mi smo prodavali energetsku budućnost Hrvatske. Ja sam zaustavio privatizaciju i tražio sam da se napravi dugoročni plan razvoja Ine i da novi kupac mora prihvatiti taj dugoročni plan i strategiju. To je sve u ugovoru. I ovo što sad čitamo o obnavljanju rafinerije Rijeka, ona se trebala obnavljati 2004. ili 2005., a obnavlja se tek sad. To je bila politička odluka”, rekao je Jurčić.
Upitan zašto je uopće došlo do prodaje udjela u Ini, Jurčić je rekao da je to bio trend od početka devedesetih. “To je bila politika iz ideje, takav je bio trend od početka devedsetih godina, sve treba privatizirati, sve treba prodati strancima, nije to samo Ina, to je i Pliva, to su sve hrvatske banke”, rekao je Jurčić.
“Onda je došao SDP na vlast, nije imao drugu ideju, lobisti sa Zapada su bili najmoćniji, sveti gral i sveto rješenje za hrvatsko gospodarstvo bilo je privatizacija, ja sam bio na drugoj strani, za restrukturiranje i prilagodbu hrvatskog gospodarstva, ali mi to nikad nismo napravili”, rekao je Jurčić.
Dodao je da Hrvatskoj nedostaje sustav kontrole. “Država gradi institucije koje čuvaju državu. Država mora imati ured s 5-6 ljudi, s 5-6 kompjutera i softvera koji prate što rade sva ministarstva, županije i gradovi i sva javna poduzeća. Na tridesetak benignih dokumenata vide posluju li u okviru normalnih poslovanja. Da se to dogodilo, ne bi bilo Ine, župana, gradonačelnika. I ovo je otkriveno sasvim slučajno, jer ne postoji sustav kontrole”, rekao je Jurčić.
“Ja sam desetak godina radio za najveću europsku kompaniju koja ima 400.000 ljudi, imaju sustav kontrolinga gdje imate osjećaj da znate što radi svaki čovjek, svaki stroj i što se radi u svakoj transakciji. To je znanost. Što mislite, kako upravljati kompanijom? To bi bio raspašoj da nema kontrolinga. To bi trebalo i u državi”, dodao je.
Govoreći o stanju u Ini nakon privatizacije, rekao je da ulagači niti vole niti mrze Hrvatsku, nego čuvaju svoj novac. “Troškovi u Ini su pali 10 ili 20 posto, ali nije pala njihova realizacija prometa. To je uloga toga koji čuva vlastiti novac. Što političar čuva kad određuje onoga tko će tamo biti? Mora biti svjestan da čuva nacionalni interes”, rekao je Jurčić.
Dodao je da od 2004. do 2008. godine u Ini nije bilo problema, ali ni da hrvatska strana nije dala suglasnost za investicije koje su predvidjeli. “Sabor i javnost je trebala svakih šest mjeseci dobivati izvješće što se događa u Ini. To je bilo prema Zakonu o privatizaciji, ali nisu dobivali”, rekao je.
Objasnio je i zašto su odabrani upravo Mađari, kad su u igri bili i Rusi i Austrijanci.
“I Rosnjeft je bio u igri, ja sam vodio razgovore tražeći partnera koji je bio zainteresiran. Rusi su imali novac, oni su nudili 800 milijuna, ali su u ugovoru tražili klauzulu prvootkupa, a to je da kad Ina bude išla u sljedeći korak, oni imaju prednost kao postojeći partner. Ja sam tada Saboru rekao da je to političko samoubojstvo i da to nije korektno pa njihov prijedlog nije prihvaćen”, rekao je Jurčić.
“Što se tiče Austrijanaca, oni, s jedne strane, baš nisu izgledali zainteresirano, s druge strane su bili malo bahati, a s treće strane je meni to izgledalo kao da je to već dogovoreno. Ja sam upao u pola procesa”, rekao je Jurčić.
Objasnio je da su na potpise ponuđena tri ugovora u Ini. “Rekao sam da ćemo dati ugovor o poslovanju Ine, vi kupujete ugovor, i morate vidjeti odgovara li vama takav odnos snaga u Ini, to je dioničarski ugovor. Drugi je kupoprodajni ugovor, za novac koji će se isplatiti. Treći je ugovor o suradnji, tamo gdje se strateški partneri i mi susrećemo, kako ćemo se ponašati. Mi smo to sve razrađivali u detalje i ta tri ugovora su morali potpisati da se prihvati ta situacija, tako je odlučila Hrvatska vlada. Bilo je 505 milijuna”, rekao je Jurčić.
Upitan je li bila pogreška da se prodaje dio Ine, Jurčić je rekao da je ta kompanija otišla u privatno vlasništvo te da nikad, uza sve probleme, nije tražila pomoć države. Usporedio je to s Petrokemijom, koja je ostala u državnom vlasništvu.
“Petrokemija je ostala u državnom vlasništvu, a s političke pozicije, zbog stranačkih interesa, sad prije dvije-tri godine, tko spašava Petrokemiju? Ina, kojom upravljaju stranci. Zašto Hrvati nisu spasili Petrokemiju? Postavlja se pitanje što bi bilo i s Inom, da je ostala u hrvatskom vlasništvu. Možda bi se vladajuća koalicija kroz nju namirivala, kako je bilo i u bivšoj državi. To je problem kojem u Hrvatskoj nikad nije dopušteno da se sustavno riješi”, rekao je Jurčić.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare