Bilo bi bolje, umjesto što jutros stojim pred vama u ovom studiju i izgovaram ove riječi, da stojim i šutim. Ili, zapravo, još bolje bi bilo da vrištim.
Mentalno zdravlje djece u Hrvatskoj bilo je jedna od najvažnijih tema koje smo kolegica Nataša Božić i ja obrađivale u sklopu rubrike TNT rješenje prošle sezone. Razgovarale smo sa svim relevantnim stručnjacima u državi i objavile zaključak kako je stanje alarmantno.
Istraživanja su pokazala kako su nam djeca i mladi mahom anksiozni, depresivni ili agresivni. Nasilje raste obrnuto proporcionalno u odnosu na dostupnu psihološku pomoć. U Hrvatskoj ima premalo dječjih psihijatara, šezdesetak, a potreba je triput veća – sjećam se kao jučer šokantnih podataka koje mi je tada iznio dr. Begovac.
Nešto se mora mijenjati, vapila je struka i predlagala akcijske planove koje su nadležni držali u ladicama. Znate na koga me sad podsjećaju? Na one sindikate koji su upozoravali na neispravnost trajekata. Ili na onu komisiju koja je utvrdila da ustanova u Rijeci nije prikladna za ono dijete koje se ugušilo komadom pizze. I tako dalje i tako dalje… Sve do djelomicnog ili potpunog zaborava.
Zgrožen sam, kaže premijer koji sve ovo zna, dok ministrica zdravstva posjećuje počinitelja u bolnici. Po kojoj to osnovi…
Ministar obrazovanja, koji od slučaja Ribnikar nije učinio ama baš ništa, s crvenom kravatom i nešto malo obraza, ponavlja da su nam škole sigurne, usprkos “ovom incidentu”.
Dijete je mrtvo. Nema dalje. Odgovornosti i morala nigdje. Jadna naša Hrvatska.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare