Ionako nezavidna pozicija zagrebačkih podstanara dodatno je otežana pandemijom i potresima. Mada je potražnja opala, stanovi na prodaju drže svoje visoke cijene, baš kao i oni u komercijalnom najmu. Očito je da su stambeni kvadrati presudnim dijelom okupljeni u vlasništvu banaka i većih prekupaca koji si mogu priuštiti čekanje dok potražnju ponovo ne poraste.

Problem samih najmoprimaca posebno je naglašen nedostatkom kvalitetne javne stambene politike. Nije to slučaj samo u Zagrebu, ali je u glavnom gradu ipak najizraženiji. Grad Zagreb upravlja danas s oko sedam tisuća stanova, tj. s približno dva postotka od ukupnog broja.

No socijalno ugroženim korisnicima namijenjena je najviše polovica tog fonda. Veći broj stambenih jedinica već tradicionalno završava u posjedu kudikamo imućnijih pojedinaca. S druge strane, Grad nije od prodaje zaštitio niti one stanove koje daje u najam po socijalnoj osnovi pa se stanje gradskog stambenog fonda stalno dinamično mijenja.

Najveći dio javnih gradskih stanova za najam, preko dvije tisuće, nalazi se danas u dva naselja na istočnom i južnom rubu Zagreba. Novi Jelkovec i Podbrežje donijeli su i jednu novu negativnu specifičnost, konačna cijena tih stanova po kojoj ih Grad otkupljuje od vlastitog Holdinga, premašila je tržišnu cijenu novogradnje u tim četvrtima.

Iva Marčetić, arhitektica iz udruge “Pravo na grad” i autorica nedavno objavljene knjige “Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti”, napominje da drugi modeli nisu nepoznanica. I to onakvi kakvi bi naširoko omogućili priuštivo stanovanje pomoću korištenja zemljišta u vlasništvu grada kao zaloga izgradnje priuštivih kvadrata. “Tu bi se radilo o modelima stambenih zadruga i zemljišnih zaklada”, rekla je Marčetić za Deutsche Welle.

“Gradsko bi zemljište, uz stroga pravila moglo biti ponuđeno kroz pravo građenja organizacijama i skupinama građana koji su voljni graditi neprofitne stambene kvadrate, tj. stambene kvadrate koji koštaju onoliko koliko košta izgradnja – što je višestruko manje od ponude na tržištu. Pritom bi se Grad osigurao da se takvi stanovi dalje ne prodaju na tržištu, jer bi kroz sustav zemljišnih zaklada zadržao upravljačka prava nad tako ponuđenim zemljištem”, dodala je Marčetić.

Prema njezinim riječima, preostaje pitanje najma na tržištu koji treba regulirati zakonski, no, sam Grad može poduzeti više koraka da bi odnos najmoprimca i najmodavca što bolje regulirao u okvirima lokalnih ovlasti.

Za početak, jedinice lokalne samouprave su po zakonu obavezne prikupljati sklopljene ugovore o najmu stana, no Grad te ugovore danas tek prosljeđuje poreznoj upravi, i njima se ustvari uopće ne bavi.

Grad bi pak mogao raspolagati programom poticanja potpisivanja dugoročnih ugovora, programom edukacije najmodavaca i najmoprimaca, ali i savjetovalištem za one koji su u tom tipu odnosa. “Isto tako, gradovi mogu subvencijama najma pomagati svoje građane s niskim primanjima, što se donekle i danas čini, no potrebno je da ta pomoć bude više supstancijalna, odnosno da zaista prati stvarne cijene. Danas je ona tek na 50 posto zajamčene minimalne naknade”, kaže Marčetić.

“Konačno, apsolutno moramo poticati vraćanje stanova iz kratkoročnog, turističkog najma, natrag u dugoročni najam, kroz penale i nagrade. Pritom ne smijemo zanemariti da nam dobar dio stambenog fonda odlazi u svrhu turizma”,  ističe Marčetić te upozorava da su to sve elementi i programi koji se moraju pokrenuti kako bi Zagrepčani izašli iz vrtloga u kojem isključivo tržište diktira stambene odnose, piše Deutsche Welle.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.