Orjuna sa Sjevera

Draško Momirski

Da se ne zajebavamo, svi su u Splitu znali što se sprema, znalo se da će biti sranja, Torcida je čak i javno najavljivala prekid utakmice. Kao što su svi znali - naravno da jesu – kako nije riječ tek o besmislenom, pijanom huliganskom nasilju, već o otvorenom ratu protiv nogometnog saveza, do kraja, „bez zarobljenika“.

Ludilo je počelo potkraj utakmice, nedugo nakon što smo primili gol. Na sjeveroistočnom kutu stadiona, iza gola, grupa torcidaša izvadila je bengalke iz bunkera u tribinama, zapalila ih i bacila na travnjak, oko korner zastavice, službenici osiguranja pokušali su ugasiti pirotehniku – čak su i igrači dotrčali do tribine moleći navijače da ne bacaju bengalke – ali kad je doletio i topovski udar, sudac nije imao izbora i zajedno s igračima povukao se u svlačionicu.

Danas, kad znamo kakav je zapravo bio zločinački plan – a nakon bengalki na tribinama i u terenu, torcidaši su se kroz zaštitnu ogradu trebali probiti na teren i potući s policijom, pa po travnjaku loviti suce i protivničke igrače, izazivajući konačni prekid utakmice, 0:3 i izbacivanje iz prvenstva – možemo li uopće zamisliti kako bi reagirala domoljubna javnost da su zaista i uspjeli? Možete li zamisliti što bi tada govorili hrvatski političari, što bi pisali državotvorni komentatori, kakvi bi bili sutrašnji naslovi?

Ja, recimo, mogu.

Na primjer: „Prkosni gnjev neukroćene splitske mladosti!“ Ili: „Ponos važniji od nogometa!“ Ili: „Torcida na braniku Domovine!“ Ili, još bolje: „Torcida u utakmici života!“ Ili – ovaj je odličan – „Dvanaesti igrač odlučio pobjednika!“ „Iako je nogomet bez sumnje najvažnija sporedna stvar na svijetu, postoje u povijesti trenuci koji nas podsjete da je, mada najvažnija, ipak sporedna“, pisali bi sutradan egzaltirani komentatori, „a pobuna mladih Splićana protiv nepravde veća je od jedne utakmice ili jednog prvenstva.“ „Nitko razuman ne odobrava nasilje na stadionima“, govorili bi akademici i biskupi, „ali gospoda u vrhu države moraju shvatiti da, jednostavno, sila silu rađa.“ „Svi smo mi Torcida!“, složno bi skandirao hrvatski navijački puk.

Dopuštam mogućnost – istina, prilično izvjesnu – da su takve rečenice u tragičnom raskoraku s trenutačnim konsenzusom mobilizirane nacije, što obnevidjela od vulkanskog bijesa, sapetog u tijesnim sponzorskim majicama pivsko-domoljubne industrije, ovih dana traži javno vješanje huligana iz Saint-Étiennea. Za valorizaciju povijesnih događaja poput ovoga potrebna je, međutim, historijska distanca. Dvadeset pet godina, recimo, prilično je pouzdan razmak: dovoljno velik da se stvari dobro sagledaju, dovoljno mali da se pamte.

26. rujna 1990.

Otprilike točno toliko vremena, naime – dvadeset pet godina – prošlo je od povijesnog 26. rujna 1990. godine, kad se na Poljudu igrao derbi 8. kola prvenstva Jugoslavije između Hajduka i Partizana. I tada su, naime, svi u Splitu znali da će biti sranja – i tada je Torcida javno najavljivala prekid utakmice – kao što su i tada svi znali da nije riječ tek o besmislenom huliganskom nasilju, već o otvorenom ratu splitskih navijača protiv Jugoslavije i njenog Fudbalskog saveza, ratu do kraja, „bez zarobljenika“.

Priču dalje znate i sami, neki od vas te su večeri možda i bili na Poljudu.

Ja, recimo, jesam.

Ludilo je, jebiga, jednako počelo potkraj utakmice, nakon gola, kad je Đurđević zabio drugi gol za Partizan: jednako je i na istom mjestu, na sjeveroistočnom kutu tribine, iza gola, nekoliko torcidaša izvadilo bengalke iz bunkera, pa ih zapalilo i bacilo oko korner zastavice, a igrači dolje na travnjaku jednako su dotrčali zamoliti navijače da ne bacaju pirotehniku, kad je doletio i topovski udar. Samo što tada nije sve stalo na bengalkama. Nije sve stalo čak ni na upadu Torcide na teren, kad su navijači stali bjesomučno naganjati suca Branka Bojića i igrače Partizana, koji su u posljednji čas uspjeli pobjeći u svlačionicu.

Nakon invazije na travnjak, veća grupa torcidaša – mašući hrvatskim zastavama i plakatima Franje Tuđmana – otrčala je do južne tribine, sa službenog jarbola skinula i zapalila zastavu SFR Jugoslavije, pa je tako zapaljenu ponovo podigla na jarbol, uz pljesak oduševljenog Poljuda, skandiranje „Hrvatska, Hrvatska, nezavisna država“ i pjesmu „A sad adio“.

0:3 za Partizan i simbolični kraj lige, saveza i države

Bio je to, jasno, kraj utakmice – registrirane kasnije 0:3 za Partizan – ali i simbolični kraj prvenstva, lige, nogometnog saveza i cijele socijalističke federativne države: bilo je to svega koji tjedan nakon barikada u Kninu: 26. rujna 1990., točno u 19.41 sati. Simbolički, eto, u minutu isto vrijeme kao četvrt stoljeća kasnije, 17. lipnja 2016. godine, kad je Torcida u finišu utakmice Hrvatske i Češke, u drugom kolu Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, točno u 19.41 sati zapalila bengalke i topovske udare.

Prekid na Poljudu te 1990. bio je, realno, sedam puta veća pizdarija – pokušajte zamisliti što bi bilo da je Torcida u Saint-Étienneu provalila na travnjak, krenula loviti nesretne Čehe i suca Clattenburga, i na kraju, recimo, zapalila zastavu Uefe na jarbolu – pa ipak se tada, prije dvadeset pet godina, Torcidi iz nekog razloga poklonila cjelokupna hrvatska javnost, zajedno s političarima, biskupima i novinarima, sve uz naslove o „prkosnom gnjevu neukroćene mladosti“ i „ponosu važnijem od nogometa“, te egzaltirane komentare o „pobuni mladih Splićana protiv nepravde“ i gospode koja, eto, „mora shvatiti da sila silu rađa.“

Surova je, kako vidite, i okrutna hrvatska povijest, a pravo čudo njena historijska distanca. Kao u cameri obscuri, sve je u njoj okrenuto naglavačke, zlo i naopako, pardon dobro i naopako – da parafraziram starog Dživa Gundulića, „kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je bolji“ – pa isto ono što je nekad bio herojski patriotski čin i, citiram naslove iz 1990., „Bitka za Hrvatsku“, danas ispada mučka veleizdaja i, citiram naslove od jučer, „Katastrofa u Saint-Étienneu“.

Katastrofa u Saint-Étienneu?! Ovako, s historijske distance, za navijače Hajduka bogami je samo jedna, i ta je bila davne 1974. godine, kad na stadionu Geoffroy-Guichard par minuta prije kraja nije pao topovski udar, nego onaj Triantafyllosov gol za 4:1, produžetke i katastrofu.

Generalni menadžer Fudbalskog saveza Hrvatske

Prvi se, razumljivo, na toj distanci snašao sam većinski vlasnik hrvatskog nogometa i generalni menadžer Fudbalskog saveza Hrvatske Zdravko Mamić, koji je odmah shvatio kako povijesna paralela između paljenja zastave na utakmici Hajduk-Partizan u 19.41, i paljenja baklji na utakmici Hrvatska-Češka u 19.41 dvadeset pet godina kasnije, nije samo zavodljivo faktografski slična, već i policijski indikativna, izjavivši nakon nereda u Saint-Étienneu kako „dvjesto huligana reketari Hrvatsku već dvadeset pet godina“.

Valja ponoviti, za čitatelje koji su se tek sad uključili: „Dvjesto huligana reketari Hrvatsku već dvadeset pet godina.“

Brzom i efikasnom reakcijom Zdravka Mamića i Hrvatskog nogometnog saveza počinitelji su tako u roku od dvadeset pet godina, pardon, dvadeset četiri sata, precizno pobrojeni i identificirani: istih je to onih dvjesto huligana s poljudskog sjevera što su prije dvadeset četiri sata, pardon, dvadeset pet godina – kako leti hrvatska povijest! – prekinuli utakmicu s Partizanom, skandirajući Tuđmanu i nezavisnoj Hrvatskoj, paleći zastavu Jugoslavije i pjevajući „A sad adio“.

Na ovom mjestu, kad se već namjestio, mogli bismo zlonamjerno izvući i onu čuvenu Mamićevu izjavu iz intervjua beogradskom Žurnalu – „Jugoslavija je za mene bila najljepša država na svijetu“ – ali ona bi nas odvela na krivi trag, jer Zdravku Mamiću Jugoslavija je bila točno onoliko najljepša na svijetu koliko će mu sutra biti današnja Hrvatska. Veličanstveno njega boli kurac i za Jugoslaviju i za Hrvatsku: i jedna i druga Mamiću su tek veće ili manje tržište za privatni biznis. S malom razlikom što je u Jugoslaviji prodavao stiropore za sjedalice na beogradskoj Marakani, dok u Hrvatskoj za klupe europskih stadiona prodaje stopere.

“Istih dvjesto huligana” što “reketare Hrvatsku”

Zato je Mamićeva ocjena suštinski točna: istih je to onih poljudskih „dvjesto huligana“ što „reketare Hrvatsku“ kao onomad Jugoslaviju. Da pod rušitelje države misli baš na huligane što su 1990. prekinuli utakmicu Hajduk-Partizan, nema nikakve sumnje: oni nisu ni krili da im je cilj rušenje države. Iz te perspektive, međutim, stvar postaje neočekivano zabavna. Smjestimo se stoga na kauč i poslušajmo u poluvremenu što s pouzdanim obavještajnim saznanjima Zdravka Mamića njegovi poslovnih suradnici i prijatelji misle o „dvjesto huligana“ što su i prije dvadeset pet godina bacali bengalke – pa s Tuđmanovim slikama i hrvatskim trobojkama u rukama ganjali goste iz Beograda i palili jugoslavensku zastavu.

„Vama, mrziteljima svoje države, takozvanim orjunašima, poručujem: odgovarat ćete za ovo!”, nedvosmisleni stav o neredima na utakmici Hajduk-Partizan iznosi tako Mamićeva najbolja prijateljica Kolinda Grabar-Kitarović. „Nažalost, opet smo svjedoci onih skupina koje već godinama, a neke i stoljećima, rovare protiv našeg naroda, naše države i naših vrijednosti“, antijugoslavenskim elementima s Poljuda poručuje pak predsjednik Sabora Željko Reiner. „Kako se država voli, pokazali su igrači na terenu, a tribine moraju postati mjesto zajedništva, veselja i slavlja!“, općem gnušanju nad divljaštvom na derbiju Hajduk-Partizan pridružio se i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko.

„Evidentno je kako se radi o smišljenom puzajućem državnom udaru“, na neprijatelje Jugoslavije upozorava i vazda budni Ivan Tepeš iz HSP-AS-a: „Tražimo imena, jer s imenima ćemo vrlo brzo doći i do njihovih nalogodavaca!“ „Dajte nam imena i prezimena kretena koji su prekinuli utakmicu!“, slaže se i mladi skojevac Velimir Bujanec, pa vidno popizdio zbog prekida utakmice Hajduk-Partizan dodaje: „Smrdljivi balkanci, orjunaši i plaćenici, vi ste izrodi!“ „Vražje sile se trude, da nas ne bude“, dušmanima s Poljuda vlastitim je stihovima poručio popularni omladinski pjevač Marko Perković Thompson. „To može srediti samo pravosuđe i policija“, stručno događaje na splitskom derbiju analizira Krešimir Antolić, direktor za sigurnost GNK Dinama: “Treba otkriti tko financira te luzere i klošare, to policija treba napraviti!”

Jugoslavenski kontekst za hrvatski javni gnjev

Ovakav, jugoslavenski kontekst za hrvatski javni gnjev nakon Saint-Étiennea nije samo poučna dosjetka za razumijevanje zakrivljenja svemira i Republike Hrvatske, promatranih s historijske distance, već razjašnjava i moguće nesporazume, poput naizgled imbecilnih izjava predsjednice Grabar-Kitarović i njenog ađutanta Bujanca o orjunašima iz Torcide, zloglasnoj Orjuni Kocunar i Orjuni Brda. Kolinda i Bujanec – naknadno se, s četvrt stoljeća oprezne zadrške, isprsivši na braniku komunističke Jugoslavije – vrlo dobro znaju što govore: orjunaši su bili patološki antikomunisti.

Najzad, izjave kojima se hrvatski velikodostojnici historijski distanciraju od paljenja jugoslavenske zastave na Poljudu – koliko god izgledaju upravo nekontrolirano gnjevne – nisu izgovorene u afektu, već hladne glave, nakon prespavane noći, pače prespavanih dvadeset pet godina. Ako vam pak zvuče baš poput izjava tadašnjih visokih državnih i partijskih funkcionera, partizanskih boraca, novinara, sportaša, „radnih ljudi i građana“ konsternirane Jugoslavije, to je vjerojatno zato što su njihovi stavovi o divljanju splitskih „klošara“ bili u zarez i uskličnik isti. Osim, jasno, radnih ljudi i građana u Hrvatskoj. Ili barem većine njih.

Bilo bi stoga prilično ljekovito znati što su zaista o Torcidinim bengalkama te 1990. mislili i govorili „radni ljudi i građani“ u Hrvatskoj. Recimo, štajaznam, Kolinda Grabar, ambiciozna studentica engleskog i španjolskog. Ili izvjesni dr. Željko Reiner, mladi i uspješni pročelnik Kliničkog odjela Klinike za patofiziologiju KBC-a Zagreb. Ili dječarac Ivan Tepeš iz petog razreda Osnovne škole Dobriša Cesarić na zagrebačkom Borongaju. Ili prištavi učenici drugog razreda srednje škole Velimir Bujanec i Krešimir Antolić. Ili neki Marko Perković, konobar u kafiću u Otavicama kraj Čavoglava, malog jednog sela blizu Drniša.

Ili, štajaznam, stanoviti Zdravko Mamić, zagrebački švercer što upravo tih dana ponosa i slave 1990. Badelu prodaje plastičnu ambalažu za ocat Kisko, spremajući se u privatizaciji kupiti bjelovarsku tvornicu iverice Česma.

Gdje ste, drugovi i drugarice, bili devedesete?

Ili, da na koncu – nije li zabavna ova zajebancija s diskursima? – preformuliram pitanje i prevedem ga na jezik koji razumiju: gdje ste, drugovi i drugarice, bili devedesete, kad je neustrašivih dvjesto huligana, orjunaša i klošara s tribina u Saint-Étienneu reketarilo komunističku Jugoslaviju i palilo jugoslavensku zastavu?

Čudo je, kažem vam, historijska distanca. Kao u cameri obscuri, sve je u njoj okrenuto naglavačke, tko bi bolji, sad je gori, čitava ti slavna povijest visi naopako kao baba na trapezu, pa te dvadeset pet godina kasnije popiša posred lica. Na teži način, recimo, u svom su pravednom ratu protiv Zdravka Mamića, njegova privatnog fudbalskog saveza i Dinamove lige tu stvar naučili orjunaši s Poljuda.

Orjunaši s Poljuda?! Povijesnog 26. rujna 1990. na poljudskim je tribinama bogami bio samo jedan s predsjedničkim certifikatom o pripadnosti Orjuni, i to je bio potpisnik ovog jeftinog antihrvatskog pamfleta. Splitska je Torcida pak – dobrodošli u Organizaciju! – te rujanske večeri, mašući Tuđmanovim plakatima, ganjajući Partizanove igrače i paleći jugoslavensku zastavu, nosila transparente „Hajduk i Dinamo za HDZ“, te pjevala „Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska, sa njima se ponosi čitava Hrvatska“: prekrasnu poruku hrvatskog zajedništva, samo da je tada bilo Kolinde i Twittera.

Sve složno skandirajući – jebem te slavna historijo, zajedno s distancom – „Hrvatska liga, Hrvatska liga!“.

Surova je, rekoh, i okrutna hrvatska povijest.