Nije, naime, stvar u tome da je ugledni poduzetnik tek tupi, oholi imbecil, već u tome što – nije. U pravu je on potpuno i apsolutno, iskusniji je on u tome poslu i od mene i od vas, zna on što turisti vole, hoće i žele.
I kad me sljedeći put budu pitali zajebavam li se to ili zaista mislim ozbiljno kad kažem da ću razuzdano plesati na grobu hrvatskog turizma, i kad odgovorim da se uopće ne zajebavam, i da ću sa svoje terase obješene nad Brački kanal neronskim ganućem gledati kako makija, drača i divlji pajasen dolje na moru gutaju napušteno montažno gumno generala Rojsa i ruševine apartmanskih favela oko njega, i kad me budu pitali jesam li svjestan koliko su ta hipijevska prenemaganja infantilna i nezrela za ozbiljna čovjeka, pokazat ću im Jutarnji list od ove subote.
Moći ću im, jasno, pokazati i mnogo drugih listova, kad me sljedeći put budu pitali mislim li ozbiljno kad kažem da ću plesati na grobu hrvatskog turizma, ali pokazat ću im baš onaj subotnji jutarnji, i u njemu veliku temu o trendu nasipanja i betoniranja morske obale – takozvanog „uređenja plaža“ – pa u toj temi kratki razgovor sa stanovitim uglednim poduzetnikom, vlasnikom turističkog kampa na otoku Rabu, u tom razgovoru dio gdje ugledni poduzetnik smatra razne neke važne stvari – pa tako recimo „smatra da hrvatska obala nije dovoljno uređena“, i još „smatra da su prirodne plaže dobre, ali ne privlače turiste“ – i među njegovim mudrim smatranjima cijelu hrvatsku ekonomsku strategiju za dvadeset prvi vijek sažetu u jednu rečenicu, citiram: „Priroda je lijepa i netaknuta, ali to nije ono što turisti žele.“
Valja ponoviti, za one među vama kojima se na trenutak učinilo da poduzetnik smatra kako netaknuta priroda nije ono što turisti žele: „Priroda je lijepa i netaknuta, ali to nije ono što turisti žele.“
Nije, naime, stvar u tome da je ugledni poduzetnik tek tupi, oholi imbecil, već u tome što – nije. U pravu je on potpuno i apsolutno, iskusniji je on u tome poslu i od mene i od vas, zna on što turisti vole, hoće i žele. A oni žele svašta, sve zapravo oni žele osim netaknute prirode. Jer netaknuta priroda, Oca joj jebem, reže, para, prži, peče, cvrči, huči, buči, zuji, žulja, bode i grebe, u prirodi nema ležaljki, kromiranih ograda, terasa od tikovine, bazena s pjenom, svijetloplavih koktela i beach-barova, u prirodi su kamenje i more nabacani baš onako ovlaš i ofrlje: točno se vidi da ju je Ugledni Poduzetnik napravio u pet-šest dana, preko kurca. A Genije pri tom, ne misleći glavom, najprije napravio prirodu, pa tek onda turista.
Prije desetak godina, sjetit ćete se možda, nasušnu je potrebu za gradnjom Pelješkog mosta dekan zagrebačkog prometnog fakulteta Ivan Bošnjak objašnjavao „greškama koje je napravila priroda“. Cijelo vrijeme vi ste, eto, naivni mislili da Hrvati „Lijepu našu“ pjevaju od silnoga ponosa, a oni se zapravo žale i negoduju. „Lijepa naša domovina“ je teški, opori blues, tisućljetna jadikovka. „Sinje more, svijetu reci“ da „to nije ono što turisti žele“. Malo gdje priroda je, naime, napravila toliko grešaka kao na ovih par hiljada kvadratnih kilometara. Samo posljednji primjer, eto, četiri poznate rapske plaže iz subotnjeg Jutarnjeg – „lijepe i netaknute“, ali ne i „ono što turisti žele“ – na koje će vrijedni neimari Grada Raba, sve ispravljajući „greške koje je napravila priroda“, iskrcati trinaest tisuća kamiona materijala, ukupno stotinjak hiljada kubika kamenog nasipa i dvadesetak hiljada kubika betona.
Kažem „samo posljednji primjer“, jer takve potresne priče iz domovinskog rata protiv prirode ovih su dana, pred početak još jednog rekordnog turističkog ljeta, stizale jedna drugu. Nakon što je zbog pregrađenosti i betonizacije UNESCO nedavno zaprijetio stavljanjem Plitvičkih jezera na listu ugrožene svjetske baštine, nekidan su stigla i alarmantna upozorenja kako zbog navale petnaest do dvadeset tisuća turista dnevno i nekontrolirane potrošnje vode čuvenom Velikom slapu prijeti – presušivanje. Njemačke novine obavještavaju pak svoje građane koji putuju na jug da se na Jadranu pripreme na kaos, jer nakon lokalnih izbora u Hrvatskoj počinje bespoštedni rat za koncesije. Bitku za mitski bolski Zlatni rat pratili smo uživo, a u dubrovačkoj uvali Lapad, na popularnoj pučkoj plaži Sumratin, iznenadni novi koncesionar iznenada je izmijenio sve planove i projekte, pa iznenada posjekao sva stabla do posljednjeg, betonirao stari park, nasuo more kamenjem i tamo sada užurbano pred sezonu dovršava slastičarnu, bistro kavanu, restoran, cocktail-bar, ukratko sve „ono što turisti žele“.
U našem malom mistu, Pisku kraj Omiša, ugledni je poduzetnik i koncesionar prije koji tjedan, recimo, zasjekao nepristupačne strme obronke zaštićene, „lijepe i netaknute“ uvale Vruje, pa zaorao put kojim će se do njegova resorta konačno moći i automobilom. Malo dalje, u Krilu Jesenice, još su ambiciozniji: tamošnji vlasnici turističkih brodova isposlovali su izmjene općinskog prostornog plana po kojemu će se za potrebe njihove flote zahvatiti tridesetak hektara mora, pa nasuti i betonirati megaluka površine dvadeset tri stadiona Santiago Bernabeu.
Oru bageri, cvile dizalice, brundaju kamioni, štekću pikameri, vrte se miješalice za beton veselo kao lutrijski bubnjevi, izgleda jadranska obala poput omladinske radne akcije Dubai-Banovići: naspi, zaspi, zaori, posijeci, sruši, raskrči, miniraj, betoniraj, „uredi“ gdje god vidiš tu, kako se zove, „netaknutu prirodu“, jer Lijepa je naša stare slave djedovina, „ali to nije ono što turisti žele“.
I lako što tim neobičnim bićima nije dovoljna lijepa i netaknuta priroda, nego im je nedovoljno i ono malo pučke arhitekture i kamene renesanse što su im ostavili naši pređi, dobri graditelji ali loši vizionari, pa niti je Dubrovnik danas najljepši europski grad na moru, niti je Split jedinstveni svjetski primjer suživota historije i, hm, života, već su to tek zgodni setovi za Instagram-selfieje i popularne televizijske serije, mjesta na kojim se snimaju Game of Thrones. I jeftino pije. I džabe jebe. Engleski tabloidi ovih dana tako zabavljaju čitatelje reportažama sa Hvara, svjetske prijestolnice metamfetaminske zabave, alkohola i seksa, obližnji su Pakleni otoci i Palmižana zapišani i ispovraćani, a umjesto dobrih, starih Čeha na Biokovu, Gorska služba spašavanja, vatrogasci i policija spašavaju obeznanjene partijanere i kukama iz mora izvlače leševe pijanih tinejdžera.
Oni pametniji okrenuli su se ozbiljnijem i, kako se to reče, visokom konceptu, pa su u istarskim Balama, na primjer, cijeli grad pretvorili u ekskluzivni resort: dvjestotinjak svjetskih IT-stručnjaka na ekskurziji zakupilo drevni istarski gradić za svoj zatvoreni party, na glavnom trgu recepcija i restoran, u starom kaštelu sala za sastanke i prezentacije – „ulice su hodnici, a kuće sobe“, ponosno objašnjava direktor lokalne turističke zajednice – pošta i ljekarna samo za njih, domoroci ih dvore i zabavljaju, penzioneri im vodiči, stani pa gledaj. Dobro, stani pa viri: ulaz je, jasno, zabranjen.
Gradovi se tako i doslovno pretvaraju u zatvorene resorte, već odavno Dubrovnik je samo odmorište za cruisere, ugibalište s kemijskim zahodima uz morsku auto-cestu za Veneciju, a Split je cijeli fast-food-slow-death tematski park i antičko apartmansko naselje, u kojemu su nekidan zatvorene tri od posljednje četiri gradske knjižare, pa turisti mobitelima snimaju vizionare i investitore kako se po tijesnim uličicama tuku s lokalnim umjetnicima, kojima su prisvojili i zazidali prostore.
Jer lijepa je umjetnost i lijepe su netaknute knjige, ali – shvatili ste – „to nije ono što turisti žele“.
Zato ću, eto, razuzdano plesati na grobu hrvatskog turizma, jednom kad se sve to veličanstveno uruši, kao što se veličanstveno urušiti hoće i mora, kad jedno kišno ljeto ili jedan mali osvetnički potres isprazne apartmanske naseobine i ekskluzivne resorte, ili kad mitološkim turističkim bićima sve to naposljetku dopizdi, kad se jednog dana prebace na „uređene plaže“ po sjevernoj Africi, ili „uređene plaže“ jednostavno više ne budu „ono što turisti žele“. Neronskim ganućem gledat ću sa svoje terase nad Bračkim kanalom kako makija, drača i divlji pajasen gutaju napušteno montažno gumno generala Rojsa i ruševine betonskih favela oko njega, sve plešući uz Doorse i The End, baš kao u Coppolinoj Apokalipsi.
