Dvadeset pet godina ustrajne i sustavne duhovne obnove hrvatske mladeži formiralo je cijele generacije mladih mediokriteta čija se konfekcijska pobožnost sva iscrpljuje u Facebook statusima i tetovažama s Isusom i delfinima, raskošnim proslavama svete krizme u svadbenim salonima i izboru što imućnijeg kuma.
Velika je pizdarija ispala, digli su se na stražnje noge i Crkva i Država, i roditelji i profesori i ratni veterani i svekolika hrvatska ona, kako se zove – znate ono što nepogrešivo detektira i pravovremeno reagira na svaku grešku u sustavu? – da, javnost: uzbunila se svekolika hrvatska javnost nad nezapamćenim skandalom na Brucošijadi na splitskom Sveučilištu, odakle je poput bombe odjeknula vijest kako je u sitne poslijeponoćne sate, nakon nastupa renomirane hrvatske grupe Magazin, pripitu studenčad do ekstaze doveo neki svadbarski band s hitovima srpske estradne umetnice Svetlane Veličković udate Ražnatović rečene Cece.
Velika je, rekoh, pizdarija ispala, jer malo što se Cecino ukazanje dogodilo u studentskom domu časna imena Dr. Franjo Tuđman, nego se još dogodilo „u tjednu obilježavanja ratnih stradanja Vukovara i Škabrnje“. „Kao najviše predstavničko tijelo studenata na Sveučilištu u Splitu“, javio se na koncu i Studentski zbor, „nismo bili upoznati s bendom koji će nastupati, kao ni s izborom pjesama, kojeg ovim putem osuđujemo, jer smatramo da mu nije mjesto u akademskoj zajednici ni na prostoru Sveučilišta, ne samo u tjednu obilježavanja ratnih stradanja nego nikada“ – digli su se, eto, na stražnje noge i Javnost i Crkva, iako je prizor, pitate li mene, bio ne samo dosadno očekivan, već upravo biblijski.
Samo nekoliko dana ranije, uz veliku je medijsku i marketinšku pompu u Zagrebu, u Ciboninoj dvorani – jer nema više u Hrvata tako velike crkve – održana masovna radionica duhovne obnove za studente pod neobičnim nazivom „Isus na Brucošijadi“. Studentski kapelan pater Iko Mandurić, menadžer koji je organizirao Isusov dolazak na zagrebačku Brucošijadu, ne krije da je stvar krenula iz Splita. „Na početku svake godine imamo duhovne obnove po župama i pastoralnim centrima, ali često nemamo baš dobrih uvjeta“, objasnio je pater Iko novinaru Večernjaka: „Split je u tome prednjačio, već nekoliko godina ima duhovnu obnovu na razini Sveučilišta, u kampusu, pa nam je došla ideja da to napravimo i u Zagrebu.“
I zaista, ako se može govoriti o fenomenu „duhovnog buma“ među mladim Hrvatima – a „mislim da može“, tvrdi i pater Iko, „i to već desetak godina, a posljednjih četiri-pet je na vrhuncu“ – onda je to krenulo s juga, iz nabožne Dalmacije i Splita, u kojemu već duže vrijeme ozbiljno rade na evangelizaciji mladih „na razini Sveučilišta, u kampusu“.
Nakon što je ljetos, recimo, u dvorištu istog studentskog doma Dr. Franjo Tuđman održan spektakularni „Nightfever u Sveučilišnom kampusu“ – ispovijed, sveta misa i klanjanje na otvorenom, uz koncert banda Darovi Duha – nakon kojega se mlada inteligencija u dugačkim kolonama uputila na hodočašće Gospi Sinjskoj, i ova je akademska godina tamo prošlog mjeseca otpočela „Isusom na Brucošijadi“, tradicionalnom svetom misom za studente i trodnevnom radionicom duhovne obnove s paterom Ikom Mandurićem. Već za koji dan, uostalom, počet će i ranojutarnje adventske mise za duhovno obnovljene studente, što već u šest ujutro žure zauzeti mjesto u kapelici Blaženog Ivana Merza na Kampusu.
U međuvremenu, eto – nije Isus sa splitske brucošijade ni stigao do Cibonine dvorane – već su s njegova „oltara“ na splitskom Kampusu odjeknuli stihovi nabožnog napjeva „Isuse“ časne sestre Cece od Presvetoga Srca Lavljega: „Isuse, daj mi lavlje srce, da preživim dane buduće!“ A Isus, žale se katolički komentatori, umro. Što kaže druga jedna pjesma, „dvaput je umro“: ako je prvi put izdahnuo razapet na križu na Golgoti, drugi put je od tuge i srama umro na Brucošijadi splitskog Sveučilišta Godine Gospodnje 2017.
Što se dogodilo? – zapitat će se onda užasnuti kakav roditelj, biskup, profesor, ratni veteran, sociolog ili antropolog – što se dakle dogodilo pa se u istom gradu, na istom Sveučilištu, u istom kampusu i istom studentskom domu, samo par tjedana nakon Isusa na Brucošijadi ukazala ozloglašena srpska pevačica, udovica ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana?
Ne treba, međutim, biti ni sociolog ni antropolog da se shvati kako je publika Cecinog „koncerta“ na splitskom Kampusu uz zanemarivu statističku marginu ista ona što pohodi Isusove brucošijade, katoličke Nightfevere i adventske zornice. Dovoljno je o blagdanu Vele Gospe iz Splita prema Sinju krenuti starom cestom, kojom cijeli zbjegovi splitskih srednjoškolaca i studenata migolje pokloniti se Gospi Sinjskoj, pa vidjeti kako se već tradicionalno noć uoči koncelebriranog misnog slavlja – onako „duhovno obnovljeni“, nabrijani, napucani, našminkani i razgolićeni – razmigolje po sinjskim kafićima i noćnim klubovima, samo za Velu Gospu otvorenima cijelu noć, prepuštajući se razuzdanoj akoholno-metamfetaminskoj zabavi uz nabožne zvukove srpskog folka.
Ne treba, kažem, biti ni sociolog ni antropolog. Dvadeset pet godina ustrajne i sustavne duhovne obnove hrvatske mladeži formiralo je cijele generacije mladih mediokriteta čija se konfekcijska pobožnost sva iscrpljuje u Facebook statusima i tetovažama s Isusom i delfinima, raskošnim proslavama svete krizme u svadbenim salonima i izboru što imućnijeg kuma. Mladi su to mozgovi uobličeni i kalibrirani taman po mjeri sintetičkog turbo-folka: od umjetnosti, kulture i duhovnosti akademskoj mladosti više od Cece ne treba, baš kao što im od vjere i Boga ne treba ništa više od kumova skutera za krizmu.
Isus i Ceca tu stoje u savršenom skladu. Štoviše, u savršenom skladu s plastičnim hrvatskim Isusom ne stoji plastična srpska diva samo kao ikona nepodnošljivog muzičkog kiča, ergo mjera glazbenog i svakog drugog ukusa, već i kao anatemizirana Arkanova udovica, dakle kao mjera moralna i etička. U čemu je, recimo, problem, i gdje je točno sistemska greška kad se nakon Magazinovog klasičnog ijekavskog turbo-folka s razglasa začuje i onaj ekavski, „originalni“? Pa ako ga nema – a nema ga – u čemu je onda problem, gdje je točno sistemska greška kad ukroćena i pripitomljena mladost nakon svečanih dočeka, koncerata i misa za ratne zločince ode na koncert udovice jednoga od njih?
Toliko je taj sklad savršen da bi bilo što drugo osim Cece – već i Tony Cetinski, a kamoli, sakloni Bože, Hladno pivo ili TBF – na splitskoj Brucošijadi bio opasna sistemska greška i težak incident s nesagledivim posljedicama. Prizor pripite i razularene katoličke studentarije gdje s tetoviranim Thompsonovim benediktinskim pečatom na nadlaktici i malim Isusićem na nadpičkici pjeva Cecin hit „Devojko veštice, srećnice i grešnice“ stoga je, rekoh, bio ne samo dosadno očekivan, već upravo biblijski.
Ceca je tu, na Brucošijadi splitskog Vjeroučilišta, sama Marija Magdalena, „devojka veštica, srećnica i grenica“: ako je Isus zaista te noći na splitskom Kampusu umro, Ceca na Brucošijadu dolazi kao Marija Magdalena na Isusov grob u Ivanovu evanđelju. „Ne zadržavaj se sa mnom, jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im da uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu“, ukazuje joj se Isus na splitskoj Brucošijadi, a ona Mu odgovara svojom glasovitom pesmom „Isuse“: „Ajde bre, ma daj ne laži me, ajde bre, daj ne laži me!“
Pa kakav hrvatski mediokritetski silikonski Krist, takva mu i silikonska Marija Magdalena.
„Mnogi su vidjeli fotografije i videozapise gdje se vidi mnoštvo tih mladih ljudi i čuje lijepa glazba, i žele pripadati upravo toj skupini mladih koji su stvarno našli nešto, to jest pronašli su sveto“, na neviđeno je taj fenomen objasnio pater Iko Mandurić. „I koliko god mi bili s jedne strane bombardirani raznim podjelama u društvu, bilo nacionalnim bilo vjerskim bilo vrijednosnim, mladi čovjek u svojoj duhovnosti želi zagrliti cijeli svijet.“
Zagrlili tako mladi splitski katolici i silikonsku Cecu, pa „duhovni bum“ iz Splita zaista na koncu odjeknuo poput bombe.
A iza duhovnog buma, baš kao iza svakog, ostale samo ruševine, pustoš, čemer i bogalji.