Jesmo li, međutim, iz te povijesti išta naučili mi, kad već nisu Nijemci? Bismo li tako nepogrešivo prepoznali armagedon da smo se rodili osamdeset godina ranije? Bismo li znali prepoznati znakove toga davnog ljeta 1938., slušajući radio-prijenose s prvenstva u Francuskoj?

Petnaestak minuta prije kraja ponovljene utakmice na pariškom Parku prinčeva – prva je završila neodlučeno, 1-1 – centarfor André Trello Abegglen, jedan od trojice čuvene braće Abegglen, s dva brza gola potpuno je preokrenuo njemačko vodstvo, i Švicarska se s uvjerljivih 4-2 plasirala u drugo kolo 3. Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj. Bio je 9. lipanj 1938.: što pisana povijest nogometa pamti, prvi i posljednji put da je Njemačka ispala u prvom krugu Mundijala.

U bijesu zbog poraza od Švicarske, njemački kancelar Adolf Hitler – pričali su kasnije svjedoci – na kraju izravnog prijenosa razbio je radio-aparat o zid, pa odmah naredio aneksiju čehoslovačkih Sudeta, izgradnju moćne ratne mornarice i pripreme za invaziju na Poljsku. Ako i ne može osvojiti malu i moćnu, neutralnu Švicarsku, osvojit će i Francusku i Rusiju i sav svijet oko Švicarske. Tako je počelo Drugo svjetsko prvenstvo u ubijanju ljudi.

Ili barem početak Drugog svjetskog rata tako izgleda nama danas, kad takve raskošne historijske pameti šokirani svjedočimo kako je na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji Južna Koreja senzacionalnom pobjedom 2-0 već u prvom krugu turnira eliminirala svjetskog prvaka Njemačku, pa na društvenim mrežama navijamo sirene za opću opasnost, podsjećajući kako je, posljednji put kad je Njemačka ispala u prvom krugu Mundijala, započeo Drugi svjetski rat. Sve pri tom urnebesno duhovito upozoravajući Nijemce kako ništa nisu naučili iz povijesti, i kako se u veliku Rusiju ne ide u lipnju, u kratkim hlačama i laganim ljetnim dresovima.

Jesmo li, međutim, iz te povijesti išta naučili mi, kad već nisu Nijemci? Bismo li tako nepogrešivo prepoznali armagedon da smo se rodili osamdeset godina ranije? Bismo li znali prepoznati znakove toga davnog ljeta 1938., slušajući radio-prijenose s prvenstva u Francuskoj?

Danas, točno osamdeset godina kasnije, izgleda tako očito. Toga proljeća pred Mundijal u Francuskoj, Gestapo je masovno hapsio komuniste, sindikaliste, Židove i ostale „neradnike“, deportiravši ih potom u koncentracione logore diljem Njemačke: do tada je, recimo, sve već bilo jasno i pastoru Martinu Niemölleru, nekadašnjem velikom Hitlerovom adorantu, koji će ožujka 1938. i sam završiti u logoru Sachsenhausen, da u svom tragičnom iskustvu promišlja kako su „najprije došli po komuniste“, stihove po kojima će ga budućnost upamtiti. Pred Svjetsko nogometno prvenstvo Njemačka će donijeti odluku da popiše sve Židove, pa onima što nemaju tipična židovska imena doda srednje ime „Israel“, odnosno „Sara“: pred sam početak Mundijala u Francuskoj brutalne protužidovske zakone donijela je i Horthyjeva Mađarska.

Toga lipnja, dok je pristojan europski svijet u salonima i gostionicama slušao radio-prijenose iz Francuske, već je stotinu i pedeset hiljada Židova očajnički lutalo Europom tražeći spas od izvjesne i kratke budućnosti: kad je zbog dramatične izbjegličke krize tih dana sazvana međunarodna konferencija u francuskom Evianu, sve su zapadne zemlje na čelu sa Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim Kraljevstvom glatko odbile prihvatiti prognane Židove.

Danas, rekoh, izgleda tako očito: najzad, i javnost i tadašnji njemački selektor, veliki Sepp Herberger, za poraz od Švicarske izravno su optužili Austrijance u momčadi, što su navodno sabotirali reprezentaciju. Da, Austrijance. Iako već predviđen programom Mundijala u Francuskoj, i to kao jedan od favorita, čuveni austrijski Wunderteam – vjerojatno najbolja svjetska momčad tridesetih – nije se ni pojavio na utakmici sa Švedskom: niti tri mjeseca ranije Hitler je Austriju Anschlussom pripojio Reichu, čak devetorica najboljih igrača priključena su njemačkom Elfu, a reprezentacija raspuštena. Legendarni kapetan Matthias „Sindi“ Sindelar, najveći austrijski nogometaš svih vremena, odbio je igrati za Njemačku i nekoliko mjeseci nakon Mudijala pronađen je mrtav u svom stanu u Beču.

Pa ipak – iako osamdeset godina kasnije izgleda tako očito – svijet je toga ljeta bez daha pratio samo hoće li kontroverzni milijarder Howard Hughes u svome Lockheedu uspjeti obletjeti Zemlju za četiri dana, i hoće li britanski ponos RMS Queen Mary na Atlantiku oboriti rekord i vratiti Plavu vrpcu od SS Normandije. Kad koji mjesec kasnije preko Atlantika zaplovi njemački prekooceanski brod St. Louis s devet stotina Židova, bespomoćno obijajući luke spasa od Kube do Kanade, nitko to neće ni zabilježiti. Kad se pak nakon uzaludnog putovanja vrate u Europu, stići će taman na sporazum Ribbentropa i Molotova, njemačku invaziju na Poljsku i početak krvavog mundijala.

Svijet je, jednostavno, i tada bio glup. Amerikanci su se, recimo, svjetskog rata panično uplašili tek te jeseni, ali ne dok su slušali na radiju kako su Britanija i Francuska sporazumom u Münchenu blagoslovile Hitlerovu aneksiju Sudeta, ne niti dok su slušali vijesti o njemačkoj Kristalnoj noći, nego slušajući na CBS-u Wellesovu radio-dramu „Rat svjetova“ o invaziji Marsovaca.

Mislite li stoga da bi svijet, tako stečene historijske pameti, danas bolje prepoznao znakove? Mislite da će ga – za početak – prepoznati kad njemačka desnica i društvene mreže za sabotažu u reprezentaciji i poraz od Južne Koreje izravno optuže šestoricu nearijevaca u momčadi, tri Afrikanca i tri Turčina? Ili svijet ni to neće previše uzbuđivati, kao što ga nije previše uzbudilo ni kad je uoči prvenstva u Rusiji Orbanova Mađarska donijela brutalne protuemigrantske zakone, pa urede nevladinih organizacija za pomoć emigrantima stala obilježavati na upadljivo sličan način kao što su Horthyjevi nacisti u Budimpešti označavali židovske kuće. Kao što se svijet nije uznemirio ni kad je Donald Trump pred početak Prvenstva ilegalne emigrante masovno stao deportirati u zatvore, odvajajući djecu od roditelja i trpajući ih u logore na upadljivo sličan način kao nacisti četrdesetih.

Nisu naš svijet previše uznemirile ni stotine hiljada migranata što i ovoga lipnja očajnički po svijetu traže spas, na upadljivo sličan način kao Židovi te mundijalske 1938., ni što zapadne zemlje, na upadljivo sličan način kao onomad, glatko odbijaju prihvatiti izbjeglice. Nije se svijet previše uznemirio ni kad je Italija uoči Svjetskog prvenstva u Rusiji, na upadljivo sličan način kao onomad nacisti, donijela dekret o popisivanju svih Roma, ni kad je usred Prvenstva odbila prihvatiti brod Aquarius, što je sa šest stotina afričkih izbjeglica plutao Mediteranom uzalud tražeći luku gostoprimstva, na upadljivo sličan način na koji je onomad Amerika odbila prihvatiti prekooceanski brod St. Louis. Čak i hitan sastanak čelnika članica Europske unije, zbog izbjegličke krize sazvan prošlog petka u Bruxellesu, upadljivo je podsjećao na onu neslavnu konferenciju u Évianu 1938.

Što je, naime, od svega toga naš svijet, iz vlastitog raskošnog historijskog iskustva, nepogrešivo prepoznao kao znak zla i slutnju nesreće? Jasno, poraz Njemačke u prvom krugu Svjetskog prvenstva.

Nakon nuklearnih igara u Sjevernoj Koreji, kineskih priprema za anschluss Tajvana i uspona populističkih politika u Europi i Americi – dok su Mađari označavali nevladine organizacije, Talijani popisivali Rome, Amerikanci otvarali logore, a Mediteranom plutali ukleti brodovi s izbjeglicama – mi smo se svjetskog rata uplašili tek ove srijede, ali ne dok smo na televiziji gledali kako Trump i Putin dogovaraju derbi Ribbentrop-Molotov, nego gledajući toga dana na televiziji – nogomet.

Samo, eto, da je Hummels pogodio ono u 86. minuti. Samo da je veliki Sindi te 1938. pristao igrati za Elf, sve bi bilo drugačije. Svijet je, kažem, jednostavno i nepopravljivo glup.

Što bi rekli braća Cigani, dok ih uredno popisuju: „Biće skoro propast sveta, nek’ propadne – nije šteta.“

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook.