Pad Zagreba

Draško Momirski

Prije nekoliko godina – većina drži da se to dogodilo oko Božića 2011, mada novija istraživanja dokazuju da je ipak bilo početkom ljeta 2012. - skupina Zagrepčana na štekatu nekog bara u Tkalčićevoj ulici zamijetila je neobičan par.

Bili su Kinezi, ili Japanci, đavo će znati odakle, jer svi s Dalekog Istoka izgledaju isto, i bili su stari između dvadeset i šezdeset, đavo će znati koliko, jer njima s Dalekog Istoka nemoguće je pogoditi dob. Po svemu, bilo je očito da je riječ o turistima – bauljali su zadubljeni u mapu grada i snimali selfieje s brončanim spomenicima – osim po jednom sitnom detalju: bili su u Zagrebu.

Događalo se, istina, i ranije da turisti s bočicom mlake Cole u japankama odlutaju malo dalje od svog apartmana u Zaostrogu ili Crikvenici, Gorska služba spašavanja svakodnevno ih nalazi po biokovskim i velebitskim vrletima, jedan Čeh iz Mimica svojedobno je nakon dvomjesečne potrage pronađen čak u Ličkom Lešću, ali nije zabilježeno da bi primjerak turista živ stigao sve do Zagreba. Pa ipak, policijska istraga pokazala je na kraju da su nesretnici zaista bili turisti, i to iz Koreje – da, Južna Koreja! – te da uopće nisu zalutali, niti stigli greškom, čudeći se kako je Zaglav na Dugom Otoku mnogo veći nego što izgleda na GPS-u, već da su u Zagreb stigli vrlo namjerno.

Njihova priča zvučala je potpuno blesavo: u Južnoj Koreji te je televizijske sezone najpopularniji serijal bio nekakav Romantic in Croatia, dobro poglup reality-show u kojemu pet muškaraca i pet žena luta nekom egzotičnom vukojebinom na drugom kraju planeta, Hrvatska se zvala, dok cijela Južna Koreja na kaučima pred televizorima čeka da se dvoje među njima zaljube, zaprose i izrode sedmero djece. Show, koji je vodio Lee Seung Gi, nama posve nepoznata korejska megazvijezda, snimao se na očekivanim lokacijama, u

Dubrovniku, Splitu, na Hvaru ili Plitvicama, sve dok producentima nije pala na pamet ideja da bi bilo zgodno prikazati i glavni grad Hondurasa. Da, pardon, Hrvatske.

I kad su toga ljeta desetine hiljada Korejanaca nagrnule u Hrvatsku, pa tražeći lokacije na kojima je sniman Romantic in Croatia preplavilo Stradun i Rivu – dotle da je u Splitu otvorena suvenirnica samo za korejske turiste, u kojoj rade mlade Korejanke i govori se samo korejski! – jedan je par, eto, u potrazi za romantičnim lokacijama iz megapopularnog realityja završio i u Zagrebu. Za njima je uskoro došao cijeli autobus Korejanaca s Plitvica, i već do srpnja Korean Air je u organizaciji korejskih agencija KAL Tours i Hanjin Travel imao šest čartera na liniji Seoul-Zagreb.

Tako je počelo. Tako to uvijek počne.

Sjećam se, recimo, i prvog turista u Splitu, prljavog grada koji je punih pedeset godina turistima služio samo kao tranzitna luka za srednjodalmatinske otoke, sve dok prije desetak godina jedan stranac, ništa ne sluteći, nije nakratko izašao iz automobila u dugačkoj koloni pred trajektnom lukom. Splićani su ga gledali kao da su ugledali Yetija, čopor tamnopute domorodačke djece trčao je za njim i vikao „Turist! Turist!“, a vijest o nevjerojatnom događaju Slobodna Dalmacija je objavila pod egidom „Senzacionalno!“ i tipično splitskim samodopadnim naslovom: „Ča će Rio de Janeiro – Turist u Splitu!“.

Turist u Splitu bila je toga ljeta odlična zajebancija za urođenike. Odlična je zajebancija bila i kad je za nesretnim čovjekom, zalutalim u labirintu Palače, uskoro u potragu krenula cijela zabrinuta obitelj, prva turistička grupa u povijesti postindustrijskog Splita. Sve je bila zajebancija. Uvijek u početku bude odlična zajebancija.

Desetak godina kasnije, nikome više nije do zajebavanja. Stari srednjovjekovni Split je preplavljen turistima i više ne postoji, ni u jednom sociološkom, kulturološkom,

antropološkom, urbanističkom ili bilo kojem drugom smislu: kao i iz Dubrovnika ili Venecije prije njega, kao iz mnogih drevnih mediteranskih gradova i gradića koji su se našli na putu Hunima i Avarima naoružanima selfie stickovima, i iz Splita je isisan sav svakodnevni život, a u prazne kulise pažljivo instaliran lažni. Grad je sažvakan i ispljunut na periferiju.

Danas, svega koju godinu nakon što se onaj korejski par iznenada pojavio u Tkalčićevoj, hrvatska metropola je nacionalni rekorder u stopi turističkog rasta, sa stabilnim dvoznamenkastim postotkom povećanja broja noćenja – ovih ljetnih dana ih je čak pedeset tisuća više nego lani u ovo doba! – a ukupni broj turista koji dolaze u Zagreb prešao je milijun. Galerije i antikvarijati pretvaraju se u hostele i argentinske restorane, studenti iz provincije sve teže nalaze stanove, i domalo, cijeli stari, klasicistički Zagreb prestat će postojati, u svakom pojedinačnom urbanističkom smislu: kao i iz Praga prije njega, kao iz mnogih drevnih srednjoeuropskih gradova i gradića što su se našli na putu Hunima i Avarima kojima je dopizdio prebukirani Mediteran, i iz Zagreba će biti isisan svakodnevni život, a u šuplju scenografiju pažljivo instaliran lažni.

Kako to izgleda, zna svatko tko je bio u Pragu. A svatko je bio u Pragu. Svako drugo prizemlje u Starém Městu danas je nekakav imbecilni tajlandski salon za masažu i tradicionalnu češku Thai-pedikuru, odakle vas kroz veliki izlog gledaju glupi turisti s nogama uronjenim u akvarije, u kojima im garra-ribice grickaju noge. A samo moćni Profitej, bog turizma, zna što će iz njegove bogate ponude dopasti Zagreb. Tradicionalna filipinska goloruka kirurgija, i golemi izlozi niz Vlašku ulicu iza kojih će nadaleko čuveni purgerski kirurzi turisticama golim rukama vaditi salo i povećavati sise? Ili tradicionalni zagrebački ulični festivali po

korejskom lunarnom kalendaru, s mažoretkinjama u svilenim šlafrocima živih boja?

Pao je tako i Zagreb. A opet, kad čovjek malo razmisli, kojom smo se pameću uopće nadali da će, nakon Dubrovnika, Splita, Šibenika i Zadra, turizam mimoići i najveći dalmatinski grad?

Pao je i Zagreb. Šteta. Nije bio loš gradić.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter |Facebook | Instagram.