Dario Hrebak novi je predsjednik HSLS-a, pročitao sam u novinama i uhvatio toplu sjenu sjete kako mi je prešla preko lica, ostavivši na njemu blesavi smiješak. Nemam, naravno, ni daleku slutnju ideje tko je taj, kako ste rekli, Dario Hrebak, niti mutni obris pretpostavke što bi uopće moglo biti to HSLS.

Je li to možda Hrvatski savez liječenih sociopata – ili nekakav Hrvatsko-srpski lovački savez, ili, štajaznam, High School Longitudinal Study – nemam, rekoh, nikakvog pojma: sjetni smiješak ta mi je neobična četvoroslovna skraćenica izmamila, naime, podsjetivši me na davnu jednu istoimenu političku stranku, stariji čitatelji će se sjetiti, Hrvatska socijalno-liberalna stranka se zvala.

Bio je taj HSLS, štoviše, prva nekomunistička politička stranka u suvremenoj povijesti Hrvata, osnovana u proljeće 1989., skoro dva mjeseca prije HDZ-a. Sljedećih dvadesetak godina, bilježe drevni ljetopisi, ta se nesretna stranka vukla po izborima s više ili manje neuspjeha, sve dok je nije preuzeo neki Dalibor, ili Darinko, ne sjećam se sad, kojemu je jedina politička kvalifikacija bilo isto prezime kakvo je imala i tadašnja premijerka Jadranka Kosor, zbog čega je dosta starijih i slabovidnih glasača na izborima 2011. zaokružilo njegovu stranku. Starijih i slabovidnih, međutim, nije bilo dovoljno da stranka prijeđe izborni prag, pa se nakon toga HSLS-u izgubio svaki trag.

Nikad nije pouzdano utvrđeno gdje je HSLS nestao. Prije nekoliko godina, pisale su novine o tome, neki branitelj iz Grubišnog Polja lokalnom se novinaru u vlastiti grob kleo da je jedne noći, vraćajući se kući nakon pečenja rakije kod prijatelja u Šandrovcu, u grabovoj šumi podno Bilogore vidio cijelo Predsjedništvo HSLS-a zajedno s Romanom Bolkovićem. Dosta pažnje izazvao je svojedobno i čuveni hrvatski istraživač paranormalnih pojava Drago Plečko, kad je u popularnoj emisiji „Na rubu znanosti“ kod Krešimira Mišaka govorio o duhovima kao ektoplazmama iz paralelnih svemira, spomenuvši kako je, na primjer, predsjednik Gradskog vijeća Kutine član HSLS-a.

Kako bilo, pouzdanih dokaza da Hrvatska socijalno-liberalna stranka zaista još postoji nije bilo. Ostao je tako HSLS jedna od onih blesavih stvari koje pamtimo iz devedesetih, poput Cro-dancea, Nikite i Papagene, HAŠK Građanskog, Sedme noći, Santa Barbare, Huga, Hugoline ili Zlatka Canjuge. Razumjet ćete onda zašto mi je iznenadno podsjećanje na HSLS razvuklo licem sjetni smiješak. Nema više takvih stranaka, hrvatska je parlamentarna demokracija postala freak-show, svašta se danas zove strankom, osvoji na izborima po desetak zastupničkih mjesta, pa se već do prve sjednice Sabora raspadne ili razvede. A HSLS je više od dvadeset godina izazivao sažaljive simpatije svojom uzaludnom voljom ustrajno opet i opet izlazeći na izbore, istom onom dirljivom upornošću kojom, recimo, vinkovačka Cibalia ulazi u Prvu ligu, a Opća opasnost snima ploče.

Pa ako razumijete tu moju razdraganost, razumjet ćete i zaprepaštenje kojim sam do kraja vijesti shvatio da je ovaj HSLS baš taj HSLS, HSLS naše parlamentarne mladosti, ista ona Hrvatska socijalno-liberalna stranka iz urbanih legendi o Draženu Budiši. Kladio bih se, eto, da se ta zaludna luzerska stranka raspala još za vakta Dalibora Kosora – da, Darinka, ispričavam se – a ona je cijelo to vrijeme ustrajno postojala, organiziravši nekidan i pravu pravcatu stranačku konvenciju, na kojoj je, kaže novinska vijest, za novog predsjednika izabran onaj Darinko Hrebak s početka priče, neki policajac iz Bjelovara. Da, Dario, ispričavam se.

Nema dakle te politološke znanosti koja će bolje objasniti besmisleno zaluđe hrvatske parlamentarne demokracije od činjenice da dan danas, potkraj 2019. godine, još aktivno postoji HSLS, stranka koja je potpuno irelevantna bila i onih godina kad je bila najjača, bezvezna i beznačajna čak i kad je bila na vlasti: jedina je to valjda stranka u povijesti demokracije koja je premoćno pobijedila na izborima – osvojivši zajedno sa SDP-om siječnja 2000. gotovo pola parlamenta – a čiji je predsjednički kandidat samo nekoliko dana kasnije, s podrškom cijele pobjedničke koalicije, izgubio od kandidata stranke sa samo dva mjesta u parlamentu.

Nema više, rekoh, takvih stranaka. Sve o HSLS-u tih su herojskih devedesetih rekla trojica korifeja: Mate Meštrović, kipara slavnog sin i saborski zastupnik HSLS-a koji je nakon Oluje prebjegao u HDZ jer ga je, citiram, „iznenadio liberalizam u Hrvatskoj socijalno-liberalnoj stranci“, jedan od utemeljitelja strane Toma Jakus, koji je tvrdio kako „liberalizam koji je bio pozitivan za rušenje Jugoslavije apsolutno nije potreban Hrvatskoj“, i legendarni Dražen Budiša, koji je tih dana priznao kako je kao ministar u HDZ-ovoj ratnoj Vladi „iznutra shvatio da su zahtjevi oporbe često potpuno nerealni“. Ima li onda išta logičnije nego da nakon svega na čelo takve, kako se običavalo kazati, stožerne liberalne stranke u Hrvata stane – policajac?

Takav se, eto, demokršćansko-liberalni mutant već punih trideset godina kradomice vuče hrvatskom parlamentarnom demokracijom, noću ilegalno prelazi izborne pragove švercajući se u kojekakvim lijevim i desnim koalicijama, poput kurdskih migranata u zapečaćenim bugarskim hladnjačama. Jedan jedini put u posljednjih dvadeset sedam godina u HSLS-u su se ohrabrili samostalno izaći na izbore, pa na koncu, jasno, ostali bez ijednog zastupnika, osvojivši gotovo dva i pol puta manje glasova nego što službeno imaju članova. Vama to može izgledati zaumno, ali to je zato što niste hrvatski liberal: što se HSLS-a tiče, oni su požnjeli izvanredan uspjeh dobivši skoro polovicu vlastitih glasova.

I kad ne bi znao kako je hrvatska politika jedna duboko besmislena i neobjašnjiva pojava, čovjek bi se upitao zašto bi itko ikad uopće išao na izbore u koaliciji sa strankom za koju ne glasaju ni njeni vlastiti članovi, dijeleći joj potom ministarstva, zastupnička mjesta, gradonačelničke mandate i upravne odbore. Pa ipak, HDZ i SDP i dalje to rade: i nakon što je HSLS na tim izborima 2011. osvojio manje od polovice vlastitih glasova, HDZ ih je opet utrpao u praznu cisternu, starim makadamom prebacio preko izbornog praga i dao im dva zastupnička azila. Da radim u pograničnoj policiji, bogami bih provjerio tu stvar. Nema šanse da to rade zbog HSLS-ovih glasova: više bi ih dobili u koaliciji s Komunističkom partijom. Zašto onda? Ja, recimo, mislim da HDZ pomoću HSLS-a u Sabor šverca kokain. Čemu inače HSLS, čemu Sabor i izbori, čemu život, čemu sve ovo?

„Da bismo mogli redizajnirati Hrvatsku, prvo moramo redizajnirati HSLS“, mrtav hladan kaže onda novi predsjednik te stranke, iako je ljudskom umu posve nedokučivo odakle točno Davorko Hrebak crpi ambiciju kakvu u cijeloj Hrvatskoj ima još samo Boris Ljubičić. Da, ispričavam se, Draženko. Jednako je tako Draženko mogao reći kako, želimo li redizajnirati Hrvatsku, prvo moramo redizajnirati etiketu Ožujskog piva. Ili grb 109. vinkovačke brigade Hrvatske vojske. Ili stajling Maje Šuput. Realno, neusporedivo veći kapacitet za dizajniranje Hrvatske ima Marko Grubnić s filterima za Instagram nego što ga je HSLS svojedobno imao sa svih svojih dvadeset pet zastupnika, pet ministara i zamjenikom premijera. A kamoli danas, kad ima predsjednika Gradskog vijeća Kutine i Romana Bolkovića.

Kad god stoga pomislite da vaš bijedni, šugavi mali život nema nikakva značaja i smisla, sjetite se da u ovoj državi postoje ljudi koji su članovi HSLS-a.

Od kojih svaki drugi čak i glasa za tu stranku.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.