I nema ih mnogo, u svemu četiri tisuće i osam stotina u cijeloj državi. Pored pola milijuna veterana Domovinskog rata i stotinu petnaest hiljada braniteljskih penzija, koje državu koštaju više od osam milijardi kuna godišnje, njegovatelji djece s Downovim sindromom, autizmom ili cerebralnom paralizom tek su jedan mali, nenaoružani, izgladnjeli i promrzli vod, što zaboravljen od štaba i odsječen od pozadine sve ove godine čeka pojačanje.

Slavili smo osamnaeste rođendane i cijeli se svijet pružio pred nama poput divlje ledine. Besciljno smo lutali stopirajući po južnim magistralama, putovali vlakom na koncerte u Beograd i krali ploče u Jugotonu na Pjaci, bez ikakve, makar daleke slutnje što će biti s nama. Bili su Jašo, Rafo, Leon i Karan, s kojima smo imali neki blesavi punk-blues band, bile su Jasenka, Ljilja, Zvjezdana i još neke cure oko nas, bili su Droga, Pop i ekipa s muleta na Rivi. Bio je još Renato, Crnac, moj najbolji prijatelj tih dana, i bila je njegova lijepa Ivana: Ivana je imala samohranu majku i malu desetogodišnju sestricu Anteu s Downovim sindromom, zbog koje je slabo marila što je u nju zaljubljeno pola škole.

Slavili smo Ivanin osamnaesti rođendan te jeseni 1982., kad je par dana kasnije u onoj strašnoj nesreći autobus iz Splita za Dubrovnik sletio u provaliju kraj Baćinskih jezera, i kad smo čuli da je među petoro poginulih i Ivanina mama. U tom su autobusu trebali zapravo biti Crnac i Ivana – te su subote planirali ići brati mandarine u dolinu Neretve – ali su s njihovim kartama u autobusu na kraju završili Ivanina majka i sestra, koja je preživjela bez ogrebotine. Govorit će kasnije kako je to moralo biti čudo, ali svatko tko ima sestru s Downovim sindromom zna da je čudo njihovo srednje ime.

Cijelu smo tu zimu Crnac, Ivana i ja proveli kartajući s mojim starcima, prije nego ću sljedeće jeseni završiti u nekoj šumadijskoj kasarni. Kad sam se vratio iz vojske, spustio sam se na posve nepoznatu planetu: staro se društvo rasulo, a cure su već bile na drugim godinama nekih zagrebačkih fakulteta. Ivana je ostala u Splitu, na istom studiju kojega sam i ja upisao, nakon čega je, zajedno sa sestrom o kojoj se ostala brinuti, na koncu i ona otišla u Zagreb.

A onda smo se nekako tiho pogubili svijetom.

Danas imamo pedeset pet i cijeli je jedan život prošao između nas. Onih dana kad smo slavili naše nevine punoljetnosti, Dinamo je bio aktualni prvak Jugoslavije, Johnny je snimao „Kad fazani lete“, predsjednica savezne vlade bila je Milka Planinc, a Joža Manolić još je bio mladi šezdesetdvogodišnji agent državne bezbednosti. Medo, koji se nešto stariji od nas tog ljeta vratio s odsluženja vojnog roka u Gnjilanu, pričao nam je o nekakvim sranjima na Kosovu: onda znate kako je davno bilo kad su nam se životi razdvojili.

Trideset pet godina prošlo je tako prije nego što ću prije mjesec-dva, u jednoj priči s margine – posve izgubljenoj u halabuci predsjedničkih izbora, afera, skandala, liturgija, nogometnih kvalifikacija i sirena za sezonske uzbune – na jednom zagrebačkom protestu u šarenom društvu prepoznati staru prijateljicu i njenu nasmijanu sestru. Prosvjed je organizirala Udruga Sjena, udruga obitelji osoba s invaliditetom i djece s poteškoćama u razvoju, a Ivanu nije bilo teško prepoznati. Uz „malu“ Teu, danas staru četrdeset sedam godina – koja, kao i svi Downovi čuvari dječje radosti, još u očima čuva onu našu nevinost iz osamdeset druge – Ivana jedva stigne zapaliti cigaretu, a kamoli čestito ostariti.

Sve te godine, rastvorilo mi se onda poput davno zaključanog starog prozora – dok smo mi ostali završavali studije, tražili posao, ženili se, udavali i razvodili, podizali djecu, ratovali, bježali, davali i primali otkaze, selili se i vraćali, otplaćivali kredite i pred rodilištima čekali unuke – Ivana je provela uz svoju Teu, dvadeset četiri sata na dan, sedam dana u tjednu, pedeset dva tjedna u godini, trideset pet godina u životu. Cijela jedna povijest, jedan rat i dvije države u tom su nam međuvremenu protutnjali pod prozorom, a ona je tu muklu tutnjavu provela uz Teicu, kao njena rođena medicinska sestra, njena majka i otac, njena skrbnica i njegovateljica, njena ministrica obitelji. Njena država. I jedna i druga.

Meni se, eto, tada rastvorilo, a Republici Hrvatskoj nije nikad. Dok joj slavna historija u realnom vremenu besciljno glavinja televizijskim dnevnikom, na njenoj periferiji događa se neki tihi stvarni život s nekim tihim stvarnim ljudima, koji su cijelu tu veličanstvenu historiju i cijele svoje radne vjekove posvetili svojim kćerkama s Duchenneovom distrofijom, sinovima s mikrocefalijom, unucima s mitohondriopatijom, braći s multiplom sklerozom i sestrama s Downovim sindromom, prepušteni jedni drugima, dovoljno daleko od kamera, novinara, biskupa i ministara. Kad su tako iz udruge Sjena predsjedničkim kandidatima poslali pismo, tražeći da podrže njihov prijedlog Zakona o pravima roditelja/njegovatelja – kojim bi im dvadesetčetverosatna njega bila regulirana kao radno mjesto, s punom plaćom umjesto sadašnje simbolične novčane naknade i ostalim pravima iz Zakona o radu – od svih kandidata odgovorio im je, samo trenutak da zbrojim, dakle točno nijedan.

Pismo je bilo adresirano Kolindi, Zoranu i Škori, ali upućeno njihovim glasačima. Jer sve naše strepnje i strahovi, svi naši krediti, računi, opomene, ovrhe, otkazi, stečaji, USKOK-ove istrage, loše umjetne trepavice i suze isplakane za zajedništvo iseljene i domovinske Hrvatske – sve je to, uz dužno poštovanje, mlaka pizdarija prema strepnjama i strahovima udrugara iz Sjene, koji se ni slučajno ne smiju niti razboljeti i uzeti bolovanje, da im sestru, brata ili dijete ne bi odveli i smjestili u jedan od onih domova o kojima ne znate i ne želite znati ništa.

Za socijalnu državu Hrvatsku, međutim, obitelji i njegovatelji te djece tek su najjeftinije i najisplativije medicinsko osoblje na svijetu, koje će za cjelodnevnu i cjelonoćnu njegu iz budžeta dobiti tek bijednih dvije i pol hiljade kuna mjesečno: točno, ne morate provjeravati, pola eura po satu. Novac s kojim roditelji nepokretne djece ne mogu podignuti kredit niti da im opreme kupaonicu, jer – niste o tome, kao ni Republika, nikad razmišljali – kao primatelji naknade nisu kreditno sposobni.

Saborski zastupnici, recimo, te dvije i pol hiljade kuna primaju samo za džeparac na svoje šest-sedam puta veće plaće, i to – tko kaže da država nema smisla za humor – kao paušal i naknadu za odvojeni život. Jednako, dakle, koliko roditelji i njegovatelji nepokretne djece dobiju za vrlo, hm, neodvojeni život, mandat bez stanke za konzultaciju i ljetne pauze, bez nedjelje, blagdana, sveca i godišnjeg odmora. A socijalna država Hrvatska onda moli dragog Boga da roditelj nadživi vlastito dijete, jer će u suprotnom slučaju instituciji ili udomitelju – ako se ikad uopće nađe takav – morati plaćati višestruko veći novac nego što ga sada daje rođenim roditeljima.

A oni pri tom traže samo plaću od četiri hiljade kuna, potajno sanjajući cijelih pet. Jedan jebeni euro po satu.

I nema ih mnogo, u svemu četiri tisuće i osam stotina u cijeloj državi. Pored pola milijuna veterana Domovinskog rata i stotinu petnaest hiljada braniteljskih penzija, koje državu koštaju više od osam milijardi kuna godišnje, njegovatelji djece s Downovim sindromom, autizmom ili cerebralnom paralizom tek su jedan mali, nenaoružani, izgladnjeli i promrzli vod, što zaboravljen od štaba i odsječen od pozadine sve ove godine čeka pojačanje.

Tamo, iza linija – toliko duboko na ničijoj zemlji da smo odavno i zaboravili na njih – ti su tihi dobri ljudi, međutim, upravo tarantinovski inglorious basterds u supertajnoj operaciji: pred tih četiri tisuće i osamsto veličanstvenih i njihovom dugom, iscrpljujućom cjeloživotnom „bitkom za ranjenike“, ušima se mogu pokriti svi oni penzionirani narodni heroji iz kladionica, kojima je cijeli rat trajao nekoliko mjeseci. I čije su mirovine u prosjeku – neke će možda zanimati, a neke sigurno neće – točno dva i pol puta veće od naknade za doživotno njegovanje djeteta sa spinalnom mišićnom distrofijom.

Slavna država za koju su se borili, uostalom, nikad nije ni bila zamišljena kao država za slabe i nemoćne.

U srijedu, 4. prosinca, veterani tog tihog rata – ili barem oni među njima koji uopće mogu iz kuće – okupit će se pred Ministarstvom demografije i obitelji. Bit će u novinama, bit će malo i na televiziji, napisat ćemo pokoju patetičnu kolumnu, rastvoriti svoje davno zaključane prozore i sjetiti se prijatelja iz srednje škole, jednog malog, nenaoružanog, izgladnjelog i promrzlog voda zaboravljenog od štaba i odsječenog od pozadine, koji je sve ove godine – dok smo mi završavali studije, tražili posao, ženili se, udavali i razvodili, podizali djecu, ratovali, bježali, davali i primali otkaze, selili se i vraćali, otplaćivali kredite i pred rodilištima čekali unuke – proveo duboko na ničijoj zemlji, u Ničijoj Državi Hrvatskoj, sa svojom bolesnom djecom, nepokretnom braćom i nemoćnim sestrama, ne napuštajući ranjenike i čekajući pojačanje.

Već sutra životi će nam se razdvojiti, pogubit ćemo se svijetom, i kad ih se sljedeći put sjetimo već će Joža Manolić imati stotinu trideset pet.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.