Takvi filmovi imaju svoje stroge kanone, zakone i paragrafe. Uvijek, recimo, započnu jedne vedre ljetne noći na Havajima, u kakvom beach baru s nepodnošljivo bučnom muzikom, gdje se mladi hipsteri s cvjetnim vijencima oko vrata snimaju za Instagram, dok gore, na vrhu brda iznad azurne lagune, na starom naslonjaču u neurednom sobičku sjedi neki stari, dugokosi čudak s cigarom u ustima i posvećeno zuri u okno velikog teleskopa.

Psuje tako stari muklu tutnjavu basova s plaže i moćnim teleskopom šara po havajskom nebu – svako malo zapisujući nešto u svoj prljavi rokovnik – sve dok u jednom trenutku prestravljen ne objesi čeljust, niti ne primjećujući da mu je cigara ispala iz usta.

Već u sljedećoj sceni vidimo, naravno, operativca iz NASA-e, koji spušta telefonsku slušalicu i blijeda lica saopćava šefu da je zvjezdarnica na Havajima otkrila anomaliju koja bi mogla biti golemi NEO, Near Earth Object, svemirsko tijelo čija putanja prolazi opasno blizu Zemlji. Dalje znamo: idiličnu pastoralu nekog malog mjesta kraj mora uskoro će presjeći zvonjava mobitela s neobično dugačkim nizom brojeva na displeju, zavaljen u ležaljku razapetu na trijemu alfa mužjak u bijeloj potkušulji pustit će telefon da zvoni, ali kako glupa sprava neće prestati, tip će konačno odložiti knjigu – vidimo da je riječ o „Oklopnom bataljonu“ Josifa Škvoreckog – i lijeno se javiti. Kad kamera na koncu podigne pogled odahnut ćemo s vidnim olakšanjem: to je, jasno, Bruce Willis.

Tako, rekoh, počinju filmovi katastrofe armagedonskog podžanra, u kojima besramno uživamo iako znamo da je od tog trenutka – od časa dakle kad se na telefon javi Bruce Willis, dokoni bivši specijalac, vojni pilot ili prekaljeni bušač na platformi, što god već treba da se spasi svijet – svaki sljedeći kadar nepojamna naplavina neznanstvenih budalaština.

I u stvarnom životu, istina, svakodnevno Sunčevim sistemom bauljaju stotine hiljada komada kojekolikog svemirskog kamenja, i u stvarnom životu potencijalnu opasnost uočila bi ona američka zvjezdarnica na Havajima: jednako bi idiličnu pastoralu nekog malog mjesta kraj mora uskoro presjekla zvonjava mobitela s neobično dugačkim nizom brojeva na displeju, i jednako bi tip u bijeloj potkušulji u ležaljci na trijemu odložio „Oklopni bataljon“ Josifa Škvoreckog. Samo što ovaj – onako sredovječan, proćelav i običan poput poslovođe u mjesnom dućanu – uopće ne bi izgledao kao tip koji bi trebao i mogao spasiti svijet.

Naročito ne nakon što bi se konačno javio na telefon i rekao: „Dobar dan, Korado Korlević ovdje.“

Who the fuck iz Korado Korlević?, u čudu bi se onda pogledavali svjetski moćnici, posljednju nadu polažući u nekakav domišljati scenaristički prank – čekajući hoće li taj, kako ste rekli, Korado, na kraju ispasti barem Robert Duvall, ako već ne sami Clint Eastwood – sve dok taj proćelavi tip ne bi ozbiljna lica ustao iz ležaljke i nakon nekoliko trenutaka dramske pauze kratko procijedio: „Okej, gospodo, prepustite to meni. Sad ja preuzimam.“

Kanoni stvarnog života, naime, mnogo su labaviji i nepredvidljiviji od holivudskih klišeja.

Dok su Hrvati ovih dana bez daha pratili dramu pred prvi krug predsjedničkih izbora, strepeći nad sudbinom Jedine Nam i Vječne Hrvatske, daleko negdje na periferiji kugle hrvatske – zato vam sve ovo pričam – međunarodna organizacija Planetary Society objavila je imena dobitnika nagrade Grant Shoemaker Near Earth Object, nazvane po američkom planetologu Geneu Shoemakeru, stipendije namijenjene najboljima među astronomima koji među asteroidima traže potencijalnu opasnost za Zemlju. Među šestoro dobitnika našao se tako i voditelj zvjezdarnice u Višnjanu, legendarni istarski lovac na asteroide Korado Korlević.

Već godinama ta je mala zvjezdarnica fenomen u svjetskim razmjerima: šest puta efikasniji od obje zvjezdarnice Europske svemirske agencije zajedno, Korlevićev je mali volonterski tim samo u posljednje dvije godine uočio i registrirao gotovo hiljadu i pol Near Earth svemirskih tijela. Ovog ožujka, recimo, prema izvještaju Centra za mala tijela Međunarodne astronomske unije bili su drugi na svijetu – odmah iza NASA-e, a bolji od američke vojske – sudjelujući u više od polovice radova koje su u praćenju takvih objekata protekle godine objavili svi svjetski astronomi!

Pitate li pak samog Korada, on će, jasno, s podsmjehom odbiti moju glupavu i neumjesnu usporedbu s holivudskom spasilačkom službom planete Zemlje, objašnjavajući kako je posao spašavanja svijeta od asteroida, nimalo filmski i glamurozan, samo svakodnevni timski rad astronoma sa svih strana svijeta.

„Mi smo oko dvanaest sati od Havaja, i stoga smo na gotovo idealnom položaju da preuzmemo praćenje objekata koje oni otkriju. U protivnom, taj bi se objekt izgubio“, objasnio je nedavno Korlević, za slučaj da ste pomislili kako sam glupavo i neumjesno pretjerao kad je u onoj mojoj sceni višnjanski Bruce Willis, živa legenda među svjetskim astronomima, američkim kolegama s Havaja kulerski procijedio: „Sad ja preuzimam.“

Da, gospodo, Korado Korlević.

Prije petnaestak godina napisao sam jedan ne osobito dobar, ali izvanredno originalni roman, u kojemu se tematizira putovanje kroz vrijeme i mogućnost likvidacije mladog Adolfa Hitlera. Naoružani čuvari žanra pitali su me tada samo jedno: zašto bi, zaboga, za misiju od koje zavise sudbina čovječanstva i tok historije bio izabran jedan tako sporedan lik kao što je sredovječni dalmatinski knjižar? U stvarnom životu, međutim, spasitelji čovječanstva nisu mišićavi, tetovirani bivši komandosi: u stvarnom životu – to je jasno svakome tko zna da je Bruce Willis zapravo glumac i da se samo zajebava – spasitelji su sporedni, svakodnevni i obični tipovi od nauke što drže kvartovske knjižare, školske radionice ili male amaterske zvjezdarnice.

I kad bi ovog časa zaista, kao u „Armageddonu“, negdje iz dubine svemira brzinom od stotinu hiljada kilometara na sat prema Zemlji jurio asteroid veličine Teksasa, više biste, vjerujte, željeli imati telefonski broj Korada Korlevića nego Brucea Willisa. Ako bi holivudski alfa mužjak u bijeloj potkošulji tada uopće i mogao učiniti išta da pomogne spasiti svijet, rekli biste mu da može, ako baš hoće, u zvjezdarnici dežurati kraj telefona – i pristaviti usput kavu, malo jaču, bez šećera – kako bi Korado noćas u miru mogao preuzeti praćenje onog potencijalno opasnog Near Earth Objecta uočenog na Havajima.

I, jasno, da ništa ne dira.

U spomenutom blockbusteru, uostalom, divovski je asteroid uočen samo osamnaest dana prije kataklizmičkog udara u Zemlju. Osamnaest dana! Danas znamo da je to bilo zato što Korlevićeva ekipa u Višnjanu u to vrijeme još nije bila dovršila novu zvjezdarnicu u nedalekom Tičanu. Da su u Hollywoodu znali za Korada i njegove komandose, tako veliko svemirsko tijelo na putu prema Zemlji bilo bi otkriveno dobrih par godina ranije, i Bruce Willis mogao bi igrati golf dok scenaristi smisle što će s njim. Kad bi ga, naime, uočio tek osamnaest dana prije udara, Korado Korlević sam bi sebi uručio izvanredni otkaz.

To pak što, kako vidimo, postoji scenarij po kojemu bi u slučaju svemirske kataklizmičke prijetnje Washington zaista u pomoć zvao jedan broj u Hrvatskoj – koju se inače ništa ne pita niti kad joj rođenu Hrvatsku vojsku šalju u Aziju – naše domoljube, što su svjetsku dramu do tada pratili tek površno, u pauzama javljanja reportera iz izbornih stožera, posve razumljivo ispunjava kozmičkim ponosom. Vojske žmaraca penjat će se tako uz kičme Hrvata kad na vrhuncu drame, dok cijeli svijet bez daha bude gledao u nebo, zazvoni telefon u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku, a iz slušalice se javi osobno predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

„Oči cijelog svijeta uprte su u vas, naša sudbina je u vašim je rukama, vi ste nam posljednja nada“, promucat će Donald Trump drhtavim glasom. „Imate li slučajno broj Korada Korlevića?“

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.