Parlamentarni su izbori samo za najveće majstore. Ne možeš, recimo, nogama i surlom porazbijati sve oko sebe, proglasiti pobjedu u staklarnici i onda se smatrati vještim i mudrim političarem. Politika nije zajebancija.

Evo, na primjer, Aleksandar Vučić i Andrej Plenković.

Aleksandar Vučić okupio je oko sebe najgori srpski ološ, pa onda, baš kao u nekom spaghetti westernu – dobro, više škembići easternu – upao u Srbiju, na prepad zauzeo parlament, postrojio vojsku, policiju i državne institucije, pokorio novine, tabloide i sve nacionalne i lokalne televizije, i na koncu riješio da diktaturu turkmenistanskog tipa demokratski legitimira parlamentarnim izborima.

Srpska opozicija, kao u svakom škembići easternu kojega smo gledali u proteklih trideset godina, reagirala je demonstracijama i bojkotom. Još prije dvije godine, predvođena Demokratskom strankom, tradicionalno najjačom građanskom partijom, srpska se opozicija okupila tako u Savez za Srbiju, uključivši u koaliciju sve što barem malo nije Aleksandar Vučić, od Nove ljevice do krajnje desnice predvođene Srpskim dverima, od novih partija Vuka Jeremića i Dragana Đilasa do Otadžbine, Narodnog pokreta Srba s Kosova. Još prije godinu i pol dana ta je široka alijansa svečano objavila kako će bojkotirati izbore, pa su opozicijski lideri zajedno s aktivistima Pokreta slobodnih građana tjednima i mjesecima, uz golemu buku i dužnu pažnju svjetske javnosti, marširali Beogradom pozivajući na bojkot izbora, optužujući pri tom Vučića da pod sponzorstvom međunarodne zajednice priprema najtežu od sviju srpskih veleizdaja – priznanje Kosova.

Onda, kao da je to malo, srpskoj je opoziciji niotkuda, poput dara s neba, taman uoči takozvanih izbora i priznanja Kosova stigla i svjetska pandemija koronavirusa, brutalno razotkrivajući Vučićev režim ne samo kao zločinački i

veleizdajnički, već i bolno nestručan i nesposoban. A Vučić – kao da je pitao opoziciju – na to je reagirao represijom, vojskom na ulicama i policijskim satom, i tako, što bi rekli politički analitičari, hermetički zatvorio usijani ekspres lonac. Držeći naciju zaključanu u kućama i otvoreno se za to vrijeme šepureći po televiziji, čak je – bahato zajebavajući opoziciju – izborni prag s pet posto oholo spustio na samo tri, odškrinuvši nekim bizarnim listama vrata za opozicijsku dekoraciju parlamenta.

U takvim uvjetima, eto, ujedinjena srpska opozicija i građanski pokreti pune su dvije godine demonstrirali, marširali, zviždali, lupali u lonce i izvodili javne performanse tražeći Vučićevu ostavku i gromoglasno najavljujući bojkot parlamentarnih izbora, da bi kao rezultat svega prije dva tjedna na izbore u Srbiji izašlo jedva malo manje od polovice registriranih glasača, točnije – četrdeset devet posto.

I pored smiješnog izbornog praga samo je još jedna satelitska strančica uspjela ući u parlament: Aleksandar Vučić dobio je tako skupštinu bez opozicije i mogućnost da formira vladu kakva god mu padne na um, lideri opozicije trijumfalno su proglasili fantastičan uspjeh bojkota i svečano se samoukinuli raspustivši Savez za Srbiju, i Srbija je nakon svega ostala isto bure suhog baruta kakva je bila i prije izbora, i kakva je bila svih proteklih trideset godina.

Tako to izgleda kad u staklarnicu bane pobješnjeli slon. Kako pak izgleda kad u staklarnicu uđe majstor za precizno brušenje kristala s licencom austrijske kompanije Swarovski, pokazali su dva tjedna kasnije izbori u Hrvatskoj.

Andrej Plenković, za početak, jednako je kao i Vučić okupio oko sebe najgori ološ, pa onda, baš kao u nekom lošem škembići easternu – dobro, više špancir westernu – jedva nekako uz pomoć žetončića i prebjega formirao vladu, i na koncu riješio da svoju odveć labavu i fragilnu vlast monopolizira i armira parlamentarnim izborima.

Kao u svakom špancir westernu kojega smo gledali u proteklih trideset godina, hrvatska je opozicija reagirala najavljujući rušenje korumpirane zločinačke organizacije i temeljite strukturne reforme. I slično kao u Srbiji, uz Socijaldemokratsku partiju, tradicionalno najjaču opozicijsku stranku, oporba je oko Plenkovićeva HDZ-a razvukla široki front, od krajnje desnog Škorinog Domovinskog pokreta i klerikalnog Mosta do centrističkih liberala iz stranke Pametno i nove ljevice okupljene u koaliciju Možemo.

Nakon što je jedva pola godine ranije na predsjedničkim izborima HDZ-ova Kolinda Grabar-Kitarović bučno prdnula u čabar, a nekoliko dana kasnije zbog petljanja u imovinskoj kartici ostavku dao ministar zdravstva Milan Kujundžić – fantastični četrnaesti Plenkovićev bivši ministar! – HDZ je izgledao poput godinu dana starog raspalog leša nasukane ulješure. Onda, kao da je to bilo malo, hrvatskoj je opoziciji niotkuda, poput dara s neba, taman uoči izbora stigla i svjetska pandemija koronavirusa, brutalno razotkrivajući Plenkovićevu zločinačku organizaciju ne samo kao korumpiranu, već i bolno nestručnu i nesposobnu.

A Plenković – kao da je pitao opoziciju – na to je reagirao raspuštajući Sabor i provocirajući parlamentarne izbore usred pandemije, otvoreno se šepureći po televiziji i bahato zajebavajući opoziciju.

U takvim uvjetima, eto, hrvatska je opozicija s lijeva i desna mjesecima pozivala građane da masovno izađu na izbore i smijene korumpiranu zločinačku organizaciju, da bi na koncu na izbore izašlo manje od pola registriranih glasača, točnije – četrdeset šest posto! A Andrej Plenković, hvala na pitanju, osvojio je nevjerojatnih šezdeset šest mjesta u parlamentu – ostvarivši najbolji rezultat još od blaženopočivšeg predsjednika Tuđmana – i mogućnost da formira vladu bez ucjenjivača iz Domovinskog pokreta i Mosta, vladu dakle kakva god mu padne na um.

Parlamentarni su izbori, rekoh, samo za najveće majstore. Protiv bahatog Andreja Plenkovića, kojega uz optužbe za organizirani zločinački pothvat čeka i sasvim izvjesna ekonomska katastrofa nakon pandemije, ustala je cjelokupna hrvatska opozicija, s lijeva i desna, mjesecima pozivajući na rušenje HDZ-a masovnim izlaskom na parlamentarne izbore, pa je na njih svejedno izašlo manje glasača – i to dobrih tri posto manje! – nego što ih je na izbore izašlo u Srbiji, gdje je vascela ujedinjena opozicija s leva i desna mjesecima pozivala na bojkot izbora i rušenje bahatog Vučića, kojega uz sasvim izvjesnu ekonomsku katastrofu nakon pandemije čeka i priznanje Kosova!

U Srbiji je nakon poziva na masovni i opći bojkot izašlo šest-sedam posto manje glasača nego na prethodnim izborima 2016., dok je u Hrvatskoj jednako toliko – šest-sedam posto manje glasača nego 2016. godine – izašlo nakon opozicijskih poziva na masovni i opći izlazak na izbore!

Rezultat? Aleksandar Vučić ima fantomski parlament bez opozicije i tako okruglu i apsolutnu vlast da je, svjestan bizarne situacije, nekim satelitskim strančicama koje nisu uspjele prijeći ionako spušteni prag već i sam ponudio nekoliko dekorativnih mjesta u vladi. U potpuno istim uvjetima Andrej Plenković, s druge strane, ima parlament s taman toliko opozicije za besprijekorni demokratski legitimitet, ali i jednako okruglu i apsolutnu vlast kao i Vučić: štoviše, toliko okruglu i apsolutnu da vladu može sastaviti čak i bez dekorativnih satelitskih strančica što tradicionalno zuje oko HDZ-a.

Kako? Eh, kako. Najlakše je reći da su Hrvati glup narod. Eto su Srbi pametni: s gotovo jednakom vlašću, sastavljenom od najgoreg ološa, Vučićeva je Srbija na kraju ispala diktatura turkmenistanskog tipa i balkansko bure suhog baruta, a Plenkovićeva Hrvatska uzorna zapadna demokracija i značajan onaj, kako se zove, čimbenik političke stabilnosti na Balkanu.

Kažem vam ja, politika nije zajebancija.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.