"Bili smo kao jedno tijelo - vlada, mafija i banditi", rekao je na suđenju rođak ubice Salvatore Giuliana, Pisciotta. Inače, on, taj Pisciotta, suđen je zbog likvidacije istog tog Giuliana, kojeg je 1947. unajmila mafija, dok je mafiju angažirala dugogodišnja vladajuća stranka u Italiji, Kršćanski demokrati.

Uglavnom, Giuliano je imao zadatak da glasanju nauči stanovnike mjesta Portella della Ginestre, naklonjene ljevičarskoj Narodnoj fronti.

Na proslavi Prvog maja, ubio ih je jedanaest, a ranio pedeset i pet. Bio je, očito, revnosan izvršilac, ali i neugodan svjedok, pa je tri godine nakon masakra likvidiran. Ubica, Pisciotta, beznačajni, sitni lopov, mogao je na suđenju reći šta je htio, no niko ga nije shvatio ozbiljno. A rekao je, da ponovimo, kako su vlada, mafija i banditi radili zajedno, samo što su jedni kao kreirali i provodili zakone, dok su ih ostali, drugi i treći, po potrebi, svojoj ili tuđoj, kršili. Često po nalogu prvih – vladajućih.

Da nije mecima izbušen k’o goblen, istu bi rečenicu mogao kazati i Ramiz Delalić Ćelo, ratni komandant, postratni ugostitelj i jedan od kumova onoga što se nazivalo bošnjačkom mafijom, makar je sve manje jasno šta je svih ovih godina razlikovalo vlast od mafije, mafiju od bandita, bandite od vlasti. I šta ih razlikuje danas, ako uopće ikakve razlike ima, jer se golim okom ne vidi.

On, Delalić, osim što je u svakom trenutku bio za robije, bio je i neugodan svjedok jedinstva bošnjačkog političkog vrha, paraobavještajnih službi, gangstera, tajkuna, običnih bandita i onih kojima je omogućeno da istovremeno budu patriote, privrednici, nasilnici i šta god još zatreba. Zbog toga su istraga o njegovoj smrti i jedno suđenje u Prištini ujedinili donedavne, smrtne neprijatelje: Bakira Izetbegović i Fahrudina Radončića, a ne rastavlja ih, vidimo, niti hapšenje visokopozicioniranih članova Saveza za bolju budućnost – nesuđenog ministra saobraćaja i veza, inače uposlenika Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Bakira Dautbašića, i njegove partnerice Bilsene Šahman.

Oboje su, da podsjetimo, pritvoreni zbog pritisaka na Azru Sarić, intimnu Delalićevu prijateljicu koja je video-linkom trebala svjedočiti u procesu protiv Nasera Keljmendija, kosovskog narko bossa i šefa zločinačke organizacije kojoj je, prema navodima tužitelja Andrewa Hughesa, pripadao i Fahrudin Radončić.

“Taj proces u Prištini opterećuje stvar i bojim se da nam truje te odnose bez potrebe. Imali smo niz procesa protiv političara. Sad, u Predsjedništvu su Dragan Čović, Mladen Ivanić, pa i Mirko Šarović, bili nepotrebno progonjeni. Potroši se vrijeme, sredstva, ugled ljudi, njihov porodični mir, a onda budu oslobođeni. Bojim se da ovaj put imamo sličnu stvar s gospodinom Radončićem. Nije mi drago što se ta stvar dešava, što to opterećuje koaliciju. Nadam se da će on imati snage da tu stvar prevaziđe i da mi uradimo zajedno ono što je u interesu naroda“, rekao je predsjednik SDA i bošnjački član Predsjedništva, Bakir Izetbegović, početkom decembra, dakle prije nego će dvoje bliskih Radončićevih saradnika završiti u pritvoru.

“Ne bih ja licitirao imena, ali mnogo je onih kojima ne odgovara bošnjačko jedinstvo i mnogo je onih koji su se protivili i govorili da ujedinjenje jakih bošnjačkih lidera nije dobro“, kazao je nakon što Dautbašić i Šahman nisu, u skladu sa lijepim običajim kod nas, nakon hapšenja pušteni kući da u miru nastave šta su započeli.

Da je kao što nije, Bakir Izetbegović bi fanatično navijao za tužitelje na suđenju Keljmendiju i nadao se potvrdi navoda o Radončićevom nalogu da se Delalić likvidira. Presuda prema kojoj je lider SBB-a, zapravo, tek dio mafijaške, balkanske mreže, sklon velikim zgradama i plaćenim ubistvima, od Radončića bi, uz ostalo, napravila političkog mrtvaca, dok bi Savez za bolju budućnost skončao za sva vremena. No, vidimo, Bakir Izetbegović navija za nimalo čvrstu odbranu svog saveznika čije novine mjesecima vrše pritisak na svjedoke, nalaze nove, konstruiraju optužnice i – to naročito – na svaki način žele diskreditirati Azru Sarić kao, očito, bitnog svjedoka posljednjih dana i sati mrtvog ratnika.

Od slabljenja političkog konkurenta – jer SBB nije ništa drugo nego Radončićev pokušaj da uništi SDA i preuzme ulogu te stranke – Izetbegoviću puno više odgovara potvrda nevinosti medijskog magnata na privremenom boravku u velikoj koaliciji. Ne, naravno, zbog onoga o čemu spojeno drvi, nekakvog narodnog jedinstva, državnih i nacionalnih interesa, već zbog mogućeg, sasvim izvjesnog domino efekta: ne brine, u prevodu, njega mogućnost da se dokaže kako je nalog za pucnjeve u Delalića fakat došao iz velike zgrade samoproglašenog „Boga u Sarajevu“, već posljedično razotkrivanje veza živog Delalića sa Izetbegovićevim režimom i njegova rola u nerazjašnjenim smrtima, poput one Nedžada Ugljena, nekadašnjeg pomoćnika direktora bivšeg AID-a.

Kosti Ramiza Delalića armatura su u temeljima saveza Stranke demokratske akcije i SBB-a. U istoj mjeri u kojoj, očito je, Radončiću ne odgovara otkrivanje nalogodavaca i izvršilaca atentata, Izetbegoviću ne paše rekonstrukcija Delalićevog puta od predratnog bandita, preko ratnog komandanta, do vlasnika poslovnog prostora u strogom centru Sarajeva i osobe za posebne zadatke i poslove; puta završenog pred kraj Radončićevog uspona na piramidi moći i u vrijeme kada je Naser Keljmendi, osoba sa liste američke DEA-e, za „Avaz“ bio hotelijer iz predgrađa i gospodin.

Dva čelnika dvije najveće bošnjačke stranke veže, dakle, splet interesa u skrivanju dokaza koji, u konačnici, ne samo što neke od njih mogu odvesti na robiju, već i potvrđuju kako su decenijama u glavnom gradu svi „bili kao jedno tijelo – vlada, mafija i banditi“. Ujedinjeni do mjere da se, zapravo, i nije moglo odrediti ko je tu ko. Kao i danas, uostalom.