Virusi haraju, ne zna se više koji je koji. Temperature rastu u posljednjim zimskim noćima 2022. godine, koje su i same po sebi toplije od prosjeka. Kad podvlačimo crtu ili razmišljamo o tome što smo prošli, čini se da nismo puno naučili.
Pandemija nije gotova, uvodi se euro, ulazi u Schengen, a temeljna higijena ostaje daleko, u tim zazivanim prostorima slobode bez cjepiva koji se zloguko hihoću po Twitteru. Dok ima apartmana da vrte novce, dok ima ministara u jamama da mijenjaju druge, a nema opozicije, vozi miško, život je jedan.
Stvarnost je čudna i drugačija, kao da se u njoj ne živi, pjeva se na cestama za Badnjak, pucaju šampanjci, godišnjica je potresa, a je li taj neki ministar radio ili nije radio, sasvim je svejedno. Vlast opstaje i s najgorima, obnavljaju se podrumi za knjige, u kontejnere ne staju biblioteke.
Kraj je godine, pišu mnogi o onome što je donijela stara i predviđaju što će donijeti nova. Pisala sam već kako su predviđanja nezahvalna domena u koju posežu razni. Hoće li režim u Kini srušiti ovaj ili neki drugi virus, hoće li paljbu po Hersonu zaustaviti ovaj ili neki drugi američki predsjednik, hoće li Putin preživjeti i biti suđen pred nekim sudom, hoće li Ujedinjeni narodi opstati?
Gleda se Avatar, gleda se i Bijeli lotus i Emily u Parizu, a naših pet minuta kao stalno izmiče. U toplim zimskim noćima, uz viruse i tutanj topova po rovovima mokre ilovače u luhanskoj nedođiji, na kraju ove 2022. nemam što puno reći. Kažu da razuma nestaje, ako vas ubija to što oko sebe gledate doba nerazuma, kažu da se latite knjige, ako već vaša djeca neće i ako nemate obnovljeni podrum, možete u knjižnicu ili na internet.
William Davies napisao je prije koju godinu „Nervous States“, knjigu koja daje sjajan kontekst vremena u kojem živimo. Da sam ja učiteljica, čitala bi se ta knjiga na satovima etika, šizova, sociologija, filozofija, engleskog, fakultativnim, nefakultativnim, spajala bi se interkurikularno s nemuštim udžbenicima ni o čemu.
Nervozne države govore o tome zašto emocije preuzmu i kako se njima manipulira. Ako vas je po tko zna koji put uhvatio virus i kunete i vremena i kraj godine i još vas puca depresija, Albert Camus pisao je Kugu koja vam je rijetko nuđena za lektiru pa posegnite sad za knjigom koja govori o apsurdu, solidarnosti, društvu, zarazi, vremenu totalitarnog i epidemiji. Može li se zli bacil ikada uništiti? Gledamo svijet u kojem se nenormalno normalizira i prihvaća.
Gdje su ti heroji?
Postaju nam dosadni i naporni u kakofoniji i vremenima stalnog oportunizma.
Je li opstanak moguć ako nema veće žrtve?
Svađala sam se u glavi s osobom koja predaje hrvatski jezik i književnost u gimnaziji koja ne uspijeva srednjoškolcima približiti lik antičkog junaka i prispodobiti ga u današnje TikTok doba, gdje su i Antigona i Kreont na svakom koraku. Kaže jedan učenik: ‘Antigona je Navaljni, a Kreont je Putin’, a profesor književnosti mu da negativnu ocjenu jer ne zna o čemu on to priča. Antička književnost sjajna je za duboki čemer novogodišnje noći, ako se ne pije šampanjac i na televizijama ne gleda propali izbotoksirani štras koji trese sve po spisku uz lake note.
Prosvjetljene je moćno. Može opiti kada shvatite tko je ta Antigona danas, a tko su Kreonti. Čitajte puno i opet Bradburyja. Znamo da su u lektire danas ušli i Farenheit i Orwellova djela. Ima li ih tko i kako tumačiti? Sve su nam potrebniji ljudi-knjige, više no ljudi-svinje ili svinje-ljudi ili tko li je već tko u ovom svijetu.
Dok zbrajamo žrtve na ukrajinskoj fronti ili onoj u Tigrayu u istočnoj Africi, dok gledamo kako cijene rastu, a tajfuni haraju, razmišljam o ljudima koji znaju kako se država upregne da se obnovi podrum u kojem se drže knjige, a ne znaju kako se upregne države da se obnovi kuća za ljude. Prazne ili one koji deklamiraju o fortuni iz Machiavellijevog Vladara:
„…gore sjedi iznad svijeh, / zapovijeda i naprasito vlada. (…) Vremena mijenja na svoj način često: / čas uznosi nas, čas pak od nas bježi, / tu sućut, zakon, razum nema mjesto. (…) Dvor u kom vlada nà svakoj je strani / otvoren, da bi, tko god hoće, smio / ući, no teže izaći je vani. (…) dok te na kolu, vrteć uokoli, / dovede na vrh, sretna ti i sklona, / na pol te puta zna okrenut doli…“
Sretna vam nova godina. Jedna manje.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare