Svake godine početkom prosinca The Economist objavljuje posebno izdanje posvećeno predviđanjima godine pred nama.

Urednik piše opći uvodnik o stanju svijeta, trendovima, očekivanjima. Poznati političari, ekonomisti, javne osobe u esejima naznačuju za njihov dio svijeta, državu, biznis ili javnu politiku ono bitno o čemu se mora razmišljati u razdoblju od 365 dana pred nama. Novinari pišu kraće ili duže tekstove o prognozama za različite dijelove svijeta, procese, stavljaju pred nas scenarije kako bi se mogle razviti stvari i procesi kojima već svjedočimo. U izdanju posvećenom 2023. cjepiva i pandemija završili su u stupcima potkraj izdanja, a naslovnicu krasi kolaž fotografija lidera Rusije, Ukrajine, Kine, SAD-a, Tajvana i Italije. Riječ godine za nama, prema Collinsovom riječniku pretraživanja je – permakriza, a „znam da ništa ne znam“, od ove je godine zamijenila sintagma „nepredvidljivost je novo normalno.“

Neke točke oko kojih možemo pokušati razmišljati o razdoblju pred nama ipak su sada poznate.

Rat u Ukrajini ući će u iduću godinu.

Inflacija i recesija se nastavljaju, kao i energetska kriza, koja bi za Europu u zimi 2023./24. mogla biti gora, među ostalim i zbog činjenice da je više od 60 posto uskladištenih rezervi plina za ovu godinu rusko.

Većina svjetskog stanovištva živi u državama koje ne podupiru zapadne sankcije Rusiji.

Indija će preteći Kinu u broju stanovnika, a pad kineskog BDP-a mogao bi na duže razdoblje zatomiti kinesku ambiciju preticanja SAD-a kao najjače svjetske ekonomije. Iako dolar raste, politička rascijepljenost i dalje razara transatlantskog partnera Europe.

2023. predizborna je godina u EU-u, SAD-u, Rusiji i Ukrajini. Izborna je, među ostalim, u Turskoj, koja slavi sto godina od Ataturkove modernizacije. Izbori su u nekoliko afričkih država, od kojih najznačajniji u DR Kongu i Nigeriji.

Dok povjerenje europskih građana u institucije pada, Putin neće prestati bosti europsku demokraciju iznutra. A u kojem stanju će ista ta demokracija završiti u godini u kojoj će se brusiti politički sitničavi apetiti onih koji pucaju na visoka europska mjesta, tema je koja bi nas sve kao građane Europe trebala fundamentalno zanimati, ali i aktivirati. No, kada se računi sve teže plaćaju, kada se baloni nezadovoljnih sve lakše pune, lakše će biti ljude razljutiti i povesti na put sumnje i bijesa. Ne mogu prognozirati hoće li ih se i lakše ili teže nanovo umrtviti i držati podalje od demokratskog građanskog prostora participacije. Europski mladi, kažu istraživanja javnog mnijenja, sve su skloniji autoritarnim tipovima vladavine.

Kakva nam je, dakle, prognoza za ono što demokracijom u Europi zovemo? Dan prije objavljivanja ove kolumne stigle su prijelomne vijesti iz Njemačke. Tisuće policajaca krenule su u akciju uhićenja krajnje desne terorističke skupine koju se sumnjiči za planiranje puča, svrgavanje izabrane vlasti. Operacija je izvedena u čak jedanaest njemačkih saveznih pokrajina, pretraženo je više od 130 stanova, skladišta, uhićeno je 25 ljudi. Pretražena je i vojarna zapovjedništva specijalnih vojnih snaga jedne savezne države, a među uhićenima su i jedna bivša parlamentarna zastupnica krajnje desne stranke AfD, danas – sutkinja suda u Berlinu te čovjek koji se prozvao plemićem, a dio je radikalne desničarske neonacističke organizacije koja se zalaže za ponovnu uspostavu Reicha.

Teroristička skupina raspolagala je velikom količinom novca, bila je dobro umrežena u vojnim i pravosudnim institucijama, a radikalizirala je, kako se sada čini, i horizontalno i vertikalno. U doba dezinformacija, frustracija čini se sve je lakše brisati ljudske kognitivne sposobnosti pa su tako teorije zavjere širene ovaj put, išle i kroz mreže Qanon, istih onih koje su mobilizirale mase za napad na američki Kongres u siječnju prošle godine.

Iako je eto, The Economistov pregled za 2023. izašao već sada, u njemu nema analize mogućeg poniranja europske demokracije u mračni glib pod utjecajem multipliciranih kriza i napada, poniranja europske demokracije i Njemačke u toj permakrizi. Možemo li predvidjeti nepredvidljivo? Možemo li se sabrati dok je teško?

U listopadu 2019. prije pandemije, na poziv njemačkog minstarstva vanjskih poslova boravila sam u Berlinu. Iz dana u dan šetala sam po ministarstvima, državnim agencijama, sretala se s kolegama novinarima, think-tankerima, razgovarala sa šeficama uprava, ministrima, doministrima, zastupnicima u Bundestagu. Zanimljivo vrijeme, važne teme, a uskoro po povratku u Zagreb izašao je i novi The Economistov pogled za godinu pred nama. Nigdje se nije spominjala pandemija. Ruska agresija na Ukrajinu iz 2014., već je iduće, 2015. u kojoj je još trajala, stavljena u zapećak s izbjegličkom krizom i dolaskom milijuna ljudi u Europu, a do 2019. teme su se širile i prevrtale.

Jedna na stolu bilo je i dalje pitanje stanja demokracije u samoj Europi. Ponosni na nasljeđe mira i slobode uspostavljene na kontinentu nakon drugog svjetskog rata, stislo se početkom dvijetisućitih koruškog gubernatora Joerga Heidera u Austriji zbog kršenja vladavine prava, no mehanizmi su, čini se, umjesto da odonda ojačaju, doveli do toga da je sam sistem počeo pucati i postajao sve nakaradniji, pa tako i pogodan za bušenje. Brexit se dogodio naoko šaptom, a saznali smo ili smo sve vrijeme znali i žmirili, ozbiljnom organizacijom i utjecajem na ljude putem društvenih mreža i digitalnih alata. Stizalo se do zaboravljenih, onih koji nikada nisu participirali u političkom procesu. Paralelno je licemjerje čuvanja pozicija i pripadanja određenim političkim „obiteljima“ dugo godina mutilo horizonte i dovodilo do granica podnošljivosti i izdržljivosti. Zlo je bilo manje zlo, ako nosimo iste stranačke boje, nacistički pozdrav nije zakonom zabranjen nego smo objavili da, eto, samo ponekad nije nacistički pozdrav.

Slučaj Orban na tim je rubnim linijama eskalirao godinama. Europski parlament izglasao je rezoluciju po kojoj se Mađarska više ne smatra demokratskom državom, no ona je i dalje članica EU te će njom predsjedati u drugoj polovici 2024. kad će se dijeliti europske funkcije nakon izbora. Ali, kako je krenulo, do tada, rekao bi narod, tko živ tko mrtav. Marine Le Pen i dalje se smiješi s plakata kao moguća nova liderica Francuske. Odustati neće, pogotovo ne nakon dolaska na vlast Giorgije Meloni, osobe koju je educirao i osposobio ni manje ni više nego čovjek koji je na vlast doveo Donalda Trumpa sijući Qanon i ine teorije zavjera, te isti onaj koji je želio u Europi stvoriti „Pokret“

Razni Strachei koji su rasli u Europi s vlasti su mogli otići samo kada su in flagranti ulovljeni primajući ruski novac.

Baš prije koji tjedan, svoj savez za europske izbore objavili su Orbanov Fidesz, te stranke Meloni, Salvinija, Le Pen, španjolski Vox, poljska vladajuća stranka PiS.

Jesu li to branitelji Europe i europskih vrijednosti? I što su uopće te vrijednosti, kada nam se inputira svakoga dana unutar i političkog i javnog u Europi da postoje neke druge vrijednosti koje su isto europske, a dokidaju one upisane u ustavima i zakonima. Putin perfidno i perverzno po udžbenicima ratne propagande igra paralelno na turobnu europsku kolonijalnu povijest, a oni koji su mu u Europi sve bliži, bivaju sve omiljeniji u biračkim tijelima. Jer istraživanja kažu, voli se, eto, čvrsta ruka i u demokracijama. Kakva će nam biti politička karta Europe do te 2024.?

Njemačka je sidro koje mora držati Europu. Rečenica je koju sam čula i ponavljala puno puta susrećući se sa zlom na europskom kontinentu u doba mira, tog izgrađenog i obranjenog nakon užasa Drugog svjetskog rata. O suštini zla i onome što se cijelo vrijeme izgleda držalo čvrsto, ako nigdje, u nekim europskim podzemljima i kanalizacijama, kao da se više ne razgovara. Nije se razgovaralo nakon stravičnog terorističkog napada Andersa Beringa Breivika u Norveškoj, ne razgovara se i ni dok imperijalna sila 21. stoljeća satire svog prvog susjeda izvrćući povijest upravo na tim temama i narativima.

Potkraj te 2019. tijekom boravka u Berlinu, prvi sam put ušla u zgradu Reichstaga. Uvijek su ondje bile gužve i redovi, a ja nikada nisam imala vremena za obilazak. Ovaj put, imali smo privatnu večernju turu. Zgrada, simbol povijesti. Zgrada koju su zapalili nacisti pokazujući što misle o najvišem predstavničkom tijelu demokracije. Zgrada simbol na koju je prilikom oslobođenja Berlina sovjetsku zastavu ovjesio jedva punoljetni vojnik Aleksej Kovaljov.

U hodniku iza plenarne dvorane dva su velika zida. Kada je ured jednog od najpoznatijih svjetskih arhitekata Normana Fostera početkom 1990-ih dobio posao obnove zgrade, ispod teških panela koji su oblagali te zidove pronašao je originalne stotine poruka sovjetskih vojnika iz 1945. Odluka je bila da se iste renoviraju sa zgradom i ostave kao dio povijesti koja je utkana u samu srž kontinenta. Slušala sam riječi jednog od kustosa koji nas je vodio po zgradi, ali ubrzo su se izgubile među porukama Jurija s Kamčatke i Serjože s Urala u koje sam nijemo gledala. Bilo je neobično razumjeti da tu pred tobom stoje originalne ugravirane poruke iz 1945. S kraja jedne i početka nove ere. Uskoro sam se osjećala kao da je svaki tenk turobne europske povijesti tutnjao preko mene.

Na stepenice ispred Reichstaga izašli smo u mrak i tišinu kasne jesenjske večeri. Bilo je hladno, zdravo je štipalo za obraze. Njemačka je sidro, toliko veliko breme povijesti ima na leđima. Nakon pada Berlinskog zida do danas, tektonske ploče miču se češće i naglo. Permakriza nam mora pomoći u prognozi i ne pustiti da nepredvidivo postane novo normalno. Ne dopustiti da se zlo relativizira. Ako već nije kasno.

Njemački kancelar Olaf Scholz koji dan prije razotkrivanja ekstremističke desničarske hobotnice koja je planirala svrgnuti vlast, objavio je uvodnik u časopisu Foreign Affairs. Zeitenwende, epohalna je tektonska promjena kojoj svjedočimo i u kojoj se ne smije dopustiti da se ruski revanšistički imperijalizam razmaše, piše Scholz. Ključno pitanje s kojim se Europa i Njemačka odmah moraju uhvatiti u koštac napadi su na teritorij saveznika, hibridni napadi, pa i mogući nuklearni. U novom multipolarnom svijetu, dijalog se mora proširiti izvan „demokratske komforne zone“; piše njemački kancelar, dakle, da se mora razgovarati i s autoritarnim režimima. Sat se, kaže, ne može vratiti unazad, no plima imperijalizma i agresije može se spriječiti.

I dok je tekst kancelara kolao diplomatskim predstavništvima svijeta, iz njemačkog državnog odvjetništva priopćeno je sljedeće: „Pripadnici privedene skupine slijede ideologiju sastavljenu od teorija zavjera i uvjereni su da Njemačku trenutno vode pripadnici takozvane „duboke države“. Planirali su napad na zgradu Reichstaga i ostale infrastrukturne objekte s ciljem izazivanja straha među građanima. Nakon svrgavanja vlasti oružanim putem, planirali su sa silama pobjednica Drugog svjetskog rata pregovarati o novom ustroju Njemačke. Središnji partner u tim pregovorima, kako su izjavili, trenutno je Ruska Federacija, te je jedan od optuženih Heinrich XIII. već stupio s predstavnicima Rusije u Njemačkoj.“

Prognoza je nezahvalna stvar. Razotkrivanje terorističke mreže neonacista koji su nasilno htjeli svrgnuti vlast u Njemačkoj te su pripadali klasnoj, vojnoj, političkoj i pravosudnoj eliti dogodio se na Međunarodni dan ljudskih prava, na dan kada je prije 53 godine Willy Brandt pao na koljena u Varšavskom getu. Bez obzira na prognoze, ostavite svi barem svjetla upaljenim.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.