Teško je živjeti u Brazilu. Ogromna zemlja s malim šansama za uspjeh.
Dječaci iz siromašnih favela haklaju po plažama dok sunce prži ne bi li ih zamijetio neki skaut ili menadžer. Brazil nije tužna misao koja se pleše, ali je često tužna, a uvijek sretna nacija koja pleše, bilo bokovima od sambe ili bossanove, bilo driblinzima i slavljeničkim ljuljanjem na travnjacima. Stići do rezervne klupe nogometne reprezentacije nikome nije san, ali na brazilskoj rezervnoj klupi sjede igrači Manchestera i Liverpoola.
Ako si tim, kazivali su to mnogi povratnici s posljednjeg Svjetskog prvenstva, onda si tim, svi su kao jedan, nema prve postave i rezervi, svatko ima trenutak za svoj zvjezdani status, a zvjezdanog statusa nema ako nisi tim. A kad pucaš loptu dan i noć obično se oko tebe, bio na terenu ili na klupi, skupljaju razni probisvijeti, a i ti bilo da si rezerva ili zvijezda reprezentacije, nemaš baš puno vremena za razaznavanje tko je koji good ili bad guy.
Kada nisi rezerva, često si puno važniji da nastupiš u političkom spotu ili otpjevaš neku pjesmu. Sjajno je znati da najbolji od najboljih stoji uz tebe, zvao se ti predsjednik ili premijer. Jer to te legitimira i kao da si sam država ili dres, a onda se nekako dogodi da uz dres nekad dođe i neka ideologija, pa se sve izmiješa, pa se ne zna tko tu u što vjeruje i radi, zašto je taj dres, zašto reprezentacija, zašto prva postava, a zašto rezervna klupa. Kada je zvijezda prve postave brazilske nogometne reprezentacije Neymar Jr. u predsjedničkoj kampanji podržao tada aktualnog predsjednika Jaira Bolsonara, pristaše brazilskog Trumpa, kako ga je pojednostavljeno opisivao svjetski medijski establishment, odmah su na sebe navukle dresove brazilske nogometne reprezentacije.
Još jednom u povijesti, politika je navukla dres države, a kada su prije koji dan počele stizati nevjerojatne slike iz glavnog grada Brazila, sve ono što smo znali prije, još jednom se činilo kao neka rezervna opcija, ona koja nikada neće istrčati na teren. Tisuće ljudi obučene u dresove brazilske nogometne reprezentacije nahrupile su kao gonjene u zgrade predsjedništva, vlade, u zgradu vrhovnog suda. Ni deset dana nije prošlo od inauguracije novog predsjednika Lule da Silve, a pokazalo se da Jair Bolsonaro, ne planira sjediti na klupi.
Nikada u suvremenoj povijesti demokratskih država, u koje su se svakako ubrajale SAD i Brazil, nije bilo moguće da za opciju koja izgubi na izborima, ta opcija – gubitka na izborima, ne postoji u rječniku i rezonu. Svijet prema nama je jedini, mi rezerve ne možemo biti, sve je nelegalno osim nas.
U noći kada su ljudi u nogometnim dresovima bejzbol palicama razbijali stakla na zgradama, radne stolove, stolice, police, bijesni na inventar koji je njihov kao građana jedne države, američki CNN emitirao je razgovor Andersona Coopera s britanskim princom Harryjem. Povod je bio njegova prva knjiga nazvana „Rezerva“. Ne mora se biti ljubitelj ili pratitelj intriga britanskog dvora da je jasno na što naslov aludira.
Riđi igrač s klupe, mlađi brat, rezerva za nasljednika trona, od kobne smrti majke preplavljen je neriješenim emocijama, turobnim odnosima na licemjernom dvoru. U svom mladom životu pije, drogira se, oblači u nacističke uniforme, u Afganistanu ubija 25 talibana. Mrzi maćehu koju optužuje za komplot sa zloglasnim britanskim tabloidima ne bi li digla svoj rejting.
Knjigu još nisam pročitala, no pitala sam se te večeri dok sam mahnito među svjetskim tv mrežama tražila bilo kakve vijesti iz Brazila, zašto je Harry važniji od Neymara. Zašto je rezerva s britanske kraljevske klupe važnija od potencijalnog raspada zemlje koja je nakon ruskog napada na Ukrajinu, problema s globalnim lancima opskrbe još od pandemije, postala jedna od ključnih geografskih lokacija koje bi mogle biti potencijalno rješenje i nove svjetske raspodjele karata. U noći dok je svijet gledao princa Harryja, lomile su se glave na ulicama Brazilije, svijet je podsjećao na zloguko mjesto, viđeno toliko puta kao ilustracija u briljantne prve tri sezone serije The Crown o britanskoj kraljevskoj obitelji.
Rekli bi neki – selo gori, a baba se češlja. No, ništa nova da britanska kraljevska kruna tako opstaje, zašto je to selo i dok gori, voajerski raspoloženo? Kada su svjetski mediji uživo prenosili svadbu Harryja i Meghan, pratila sam je koncentrirano i sama činjenica da pred oltarom stoji netko tko nije bijele boje kože činila mi se važnom. Bila sam jedna od svih nas u globalnom selu koja je mislila da se nešto mijenja. Ali, barem po medijskim komadićima podijeljene Rezerve – nije.
Zašto dijeli takve sitne pojedinosti, te zašto se ne odrekne kraljevskog statusa, pitao je Anderson Cooper princa Harryja. Odgovor je bio nikakav, kao i globalna psihoterapija traumatiziranog dječaka koji je buknuo kao vulkan pokušavši se emancipirati uz Meghan Markle i sada iz večeri u večer u svakom talk- showu kojima nikako nije vičan, jer na dvoru se školuje da se šuti, ulazi u zamke izverziranih voditelja. Zanima li cijeli svijet više to što mu se spolni organ smrznuo na Arktiku ili će u knjizi koju je napisao ghost-writer J.R.Moehninger napokon saznati tajnu zdrave kose Meghan Markle, ne znam.
Temelji, povijest i sadašnjost novovjeke britanske krune i kraljevske obitelji nisu tema, ali je kroz brojne priče koje selo zna i na kojima se hranilo, bilo jasno da se uvijek lakše riješiti rezervi, onih labilnih, onih kojima je ego zaokupljen svojim rezervnim statusom. Onima kojima nije bila jasna artikulacija statusa, pozicija prema treneru, suigračima, pravilima igre, nije se dobro pisalo.
1991. princeza Diana i princ Charles proveli su nekoliko dana u travnju u Brazilu. Dok je on, i tada zainteresiran za okoliš, jezdio Amazonom, supruga je posjetila lokalno sirotište. Tko je ikada bio u brazilskom sirotištu, zna kako srce puca kada izlaziš iz zgrade prepune djece kojima su roditelji ubijeni u okršajima uličnih bandi ili su završili Bogu na pravdi nakon predoziranja. Kada igraš nogomet na brazilskom pijesku isto kao i u engleskoj provinciji, želja ti je doći do najvećih, do uspjeha, do slave. Želiš postati princ hakla, kralj terena, želiš biti Neymar ili Beckham koji je satima stajao u redu kako bi odao posljednju počast Kraljici Elizabeti kao bivši kapetan engleske nogometne vrste. Ne želiš biti rezerva, ne želiš biti Harry.
Prije osam godina, princ Harry bio je u Brazilu. Posjetio je sirotište gdje je pričao s djevojčicama koje su izgubile majku. Pustio je suzu pisali su tada britanski tabloidi. Žedni intriga, Rezerva im je sad dala materijala za dugo vremena. Bolje pisati o prljavštinama koje je princ podastro javnosti nego o tome da se Britanija ljulja nakon brexita, a novo britansko globalno emancipirano doba nikako da se dogodi. Kad ponestane interesenata za intervju s princom, uvijek ima prostora za pregled terena u Brazilu. S Neymarom ili rezervama.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.