Obično kad smo uznemireni prijatelji nam predlažu da udahnemo duboko i izbrojimo do deset prije no što učinimo nešto nepromišljeno. Da li disanje stvarno može poslužiti kao ”mini-terapija” u stresnim situacijama?
Disanje, kao jedno od metaboličkih mehanizama organizma odavno je prepoznato kao dio psihosomatike. Povezivano je s psihičkim stanjem, bilo u okviru neke kronične bolesti, kao što je astma, ili kao jedan od simptoma nekih neuronskih reakcija, kao što je doživljaj gušenja tijekom napada panike. Tehnike koje se primjenjuju u ublažavanju stanja anksioznosti, ali i u terapiji nekih složenih poremećaja, kao što su fobije, temelje se na udisanju ili uspostavljanju pravilnijeg disanja, piše National Geographic.
Na primjer, psihička uznemirenost može izazvati intenzivno i ubrzano udisanje i izdisanje zbog čega se smanjuje količina ugljičnog-dioksida u organizmu što dovodi do sužavanja krvnih žilica u mozgu. Najjednostavniji i sasvim dostupan postupak umanjivanja štetnih posledica hiperventilacije je izdisanje i udisanje u vrečicu jer se tako izdahnuti ugljični-dioksid vraća u tijelo i smanjuje nemir i tjeskobu.
pročitajte još
S druge strane, psihoterapijske metode u liječenju iracionalnih strahova koriste postupno vezivanje ugodnog osjećaja smirenosti postignutog opuštanjem organizma putem kontroliranog disanja za zamišljeni predmet straha. Opuštenost se može postići metodom progresivne relaksacije u kojoj važnu ulogu igra pažljivo usmjeravano disanje iz trbuha, udisanje par sekundi na nos, i dvostruko duže izdisanje na usta.
Disanje i stres
Utvrđeno je da postoje velike razlike u aktivnosti amigdale (dijela mozga zaduženog za emocije, naročito za strah) i hipokampusa (ima ulogu u procesu pamćenja i regulaciji ponašanja i osjećaja) između udisaja i izdisaja. “Otkrili smo da se prilikom udisanja pokreću neuroni čitavog limbičkog sistema”, tvrdi Zelano.
Prvobitno je ova pojava zapažena tijekom praćenja sedam pacijenata koji su se liječili od epilepsije, gdje su implantirane elektrode u mozgu služile da se otkrije porijeklo napada: očitani električni signali pokazali su da je aktivnost mozga varirala u skladu s disanjem – pojavljivala se u zonama za obradu emocija, sjećanja i mirisa. Ovo otkriće je navelo znanstvenike da provjere utječe li disanje na kognitivne funkcije smještene u tim zonama – obradu emocije straha i pamćenje.
Sudionici istraživanja su lakše prepoznavali lik uplašene osobe ukoliko im je slika pokazana dok su udisali, nego ako su izdisali. Ovaj efekt je bio potpuno poništen ukoliko je ispitanik disao na usta – tako da je efekt specifičan za emociju straha u vezi s nazalnim disanjem (kroz nos).
U drugom dijelu istog eksperimenta, ispitanicima su prikazivane slike na ekranu koje je trebalo što bolje upamtiti. Kasnije je zatraženo da se prisjete prikazanih predmeta: prisjećanje je bilo bolje ukoliko su slike prikazivane tijekom udisanja. Zelano zaključuje da ova otkrića mogu ukazivati da je brže disanje u funkciji boljeg snalaženja u opasnim situacijama: “Ako se nađete u stanju panike, ubrzava vam se ritam disanja a rezultat je mnogo više udisaja nego u mirnom stanju. Na taj način naš urođeni odgovor na strah u vidu ubrzanog disanja može pozitivno utjecati na funkcije mozga, tako što on brže reagira na opasnosti u okolini”.
Zelano navodi i povoljne implikacije na tehnike relaksacije, kada se prakticira fokusirano disanje – tako udisanje postaje mehanizam harmonizacije limbičkog sistema, koji je centar naših emocija. Tako se svjesno i voljno može usmjeravati najfunkcionalniji način disanja u specifičnim okolnostima koji se može i uvježbati i kao takav postati unutarnji obrazac reakcije u funkciji kontrole pozitivnih i negativnih osjećaja – neka vrsta “mini-terapije” u stresnim situacijama.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
