Kada smo zaljubljeni ništa nas ne čini sretnijima i sigurnijima nego osjećaj da su naše intenzivne i pomalo opsesivne emocije uzvraćene istom mjerom, među koje spada i tepanje.
Iako se ljudima sa strane može činiti prilično otrcano, postoji znanstveno objašnjenje tepanja i sličnih ponašanja, a njegova je osnova neurokemijske prirode i povezuje se s prvim osjećajima zadovoljstva i ispunjenja koje smo imali još u ranom djetinjstvu, piše Psychology today.
Znanost to objašnjava tako da se tepanjem i dječjim govorom osoba nesvjesno vraća u djetinjstvo, djelomično zato što je romantična veza biokemijski struktuirana na isti način kao i naš prvi doživljaj ljubavi još u ranom djetinjstvu, odnosno ljubav koju smo dobivali od naših roditelja.
Pročitajte još
Isti neurotransmiteri u mozgu su aktivni u oba scenarija, a za takve emocije odgovorna su tri hormona – dopamin, fenilatilamin i oksitocin.
Dopamin je hormon koji u mozgu aktivira centar za nagrađivanje i zato, baš kao što to rade majka i dijete, parovi žele provoditi što više vremena zajedno. Također, lučenje dopamina u ovakvim situacijama daje nam pozitivne osjećaje zadovoljstva, uzbuđenja, ushićenja, energiju i pojačan fokus i pažnju.
Fenilatilamin je odgovoran za fizičku ljubav medu partnerima, a radi se o “kemikaliji ljubavi” koja kod parova izaziva iste euforične osjećaje koje majka i dijete imaju jedno prema drugom.
Tepanje i dječji govor mogu zvučati spontano, ali na jednom dubljem, podsvjesnom nivou, radi se o nesvjesnoj strategiji da osobu kojoj tepamo “uvjerimo” u iste one emocije koje imamo prema njoj, tražeći potvrdu i odobravanje.
Oksitocin je hormon koji spaja i čini da se osjećamo zaštićenim, sigurnim i dijelimo duboke intimne osjećaje s nekom osobom.
U ljubavnim vezama oksitocin se luči za vrijeme orgazma, a kada su majka i dijete razdvojeni, oboje mogu osjetiti snažnu čežnju jedno za drugim, kao i partneri u ljubavnim vezama.
Psiholozi objašnjavaju da u vezi težimo ka tome da se ponovo osjećamo voljeno i prihvaćeno kao nikada ranije, odnosno kao nikada poslije djetinjstva. I ovo se, dodaju psiholozi, ne odnosi samo na trenutni osjećaj, nego i na strah od toga da ćemo biti ostavljeni i napušteni, što je najveća noćna mora svakog djeteta.
