Grčki otok koji je zabranio automobile

Pixabay

Sve veći broj gradova diljem svijeta nastoji smanjiti ovisnost o automobilima. Koje se lekcije mogu naučiti iz Hidre - otoka koji ih je u potpunosti zabranio?

Novinar BBC-a posjetio je ovaj otok u Grčkoj i zapisao svoje dojmove:

Posljednjeg jutra u Hidri probudio sam se rano i odšetao do obale gledati dolazak broda s tjednom isporukom. Uz kamene lučke zidine bila je usidrena teglenica koja je s kopna prenosila narudžbe otočana. Nekoliko magaraca strpljivo je čekalo u redu za ukrcaj na brod. Grupe od troje ili četvero bi se ukrcale na brod i vratile nekoliko minuta kasnije noseći kućanske potrepštine, pakete, pa čak i vreće cementa u pletenim košarama privezanima za leđa. Muškarci na magarcima – svi brkati otočani – brzo su odveli svoje štićenike uličicama koje su vodile od luke do doma, pa su mi nestali iz vida.

Hidrino arhaično oslanjanje na magarce umjesto prijevoza potječe iz predsjedničke uredbe iz 1950-ih koja je namijenjena očuvanju arhitekture i karaktera grčkog otoka. Uključuje pravilo da se tamo ne mogu koristiti vozila na kotačima – automobili, motocikli, pa čak i bicikli. Budući da je grad izgrađen na strmim brežuljcima poput amfiteatara koji se uzdižu iz luke u obliku potkove, magarci su jedini oblik prijevoza koji se može popeti strmim stepenicama i uskim uličicama do domova mnogih stanovnika.

Općine diljem svijeta trenutačno traže načine kako smanjiti ovisnost o osobnim automobilima ili ih čak potpuno zabraniti u određenim dijelovima grada. Doista, londonska četvrt u kojoj živim nedavno je uvela “četvrt sa slabim prometom”, shemu koja koristi kamere za prepoznavanje registarskih pločica kako bi ograničila promet kako bi samo stanovnici mogli ondje voziti. Dakle, pred kraj odmora skakanja po grčkim otocima, zaintrigiralo me kako izgleda mjesto koje nikada nije dopuštalo automobile.

Na prvi dojam, život na otoku bez automobila djelovao je idilično. U gradovima na drugim grčkim otocima redovito sam se nalazio pritisnut uza zidove na cestama bez pločnika kako bih propuštao mopede. Nasuprot tome, u Hidri sam mogao lutati svojim tempom, zureći u ružičaste bugenvilije koje su padale niz obijeljene zidove, stabla agruma i nara u vrtovima i lijepe trgove uokvirene zgradama s crvenim krovovima.

Također je bilo nevjerojatno tiho; bez škripe kočnica ili urlanja motora tipičnih za mjesta i gradove drugdje. Povremeno sam čuo trubu magarca ili zvona crkvenih zvona, ali inače je vladala tišina.

Slavni posjetitelji: Picasso i Leonard Cohen

Grad je pripadao ljudima, ne strojevima. Hodajući labirintom uskih ulica i uličica kako bih dobio pogled na luku, često sam viđao skupine prijatelja i susjeda kako se pozdravljaju, čavrljaju i tračaju nasred ceste. Jedne je večeri grupa klinaca protrčala pokraj mog stola dok sam pio pivo u luci, udarajući se balonima, a njihovi roditelji nisu bili zabrinuti zbog prometa. Čak su i bezbrojne mačke lutalice, poznata značajka grčkih otoka, djelovale neobično opušteno – često bi se lijeno izvalile nasred prometnica.

Nisam ja prvi došljak koji je očaran Hidrom, koja ima dugu turističku povijest, a privukla je i boemsku skupinu. Kanadski tekstopisac Leonard Cohen slavno je kupio kuću ovdje 1960-ih i tijekom jednog od svojih boravaka napisao Pticu na žici. Dina Adamopoulou, koja radi u Hidrinom povijesnom arhivu, rekla mi je da je nekoliko slikara, uključujući Picassa, Chagalla i nebrojene grčke umjetnike, također posjetilo ovaj predivni otok.

Za turiste poput mene, činjenica da je Hydra bez automobila čini je lijepim mjestom za posjetiti. Ali što je s oko 3.000 ljudi koji zapravo žive ovdje? Kako mjesto funkcionira u modernom svijetu bez prijevoza na kotačima?

Problem s požarima

“Imamo velik problem s požarima”, rekla je Kelsey Edwards, Engleskinja koja živi na Hidri više od 20 godina i vodi HydraDirect, lokalnu web stranicu za informacije i nekretnine. “Svakog ljeta protupožarni zrakoplovi moraju doći s kopna i bacati vodu na šumske požare.”

Edwards je objasnila da, budući da je velik dio otoka nedostupan zbog nedostatka cesta, lokalne vatrogasne dobrovoljne skupine ne mogu same ugasiti požare. Čak i kada požari izbiju u blizini samog grada Hidre, koji je jedini značajan naseljeni centar, “svi moraju trčati i ručno nositi vodu kako bi ugasili vatru”.

A požari nisu jedino vrijeme kada je nedostatak vozila prepreka. “Ne možemo samo pozvati hitnu pomoć”, nastavila je Edwards.

Rekla je da kada ljudi imaju hitne zdravstvene probleme, doći do malog gradskog medicinskog centra može biti vrlo teško, posebno za one koji žive više na strmim stranama brda. Ljudi često moraju biti spušteni na nosilima ili na leđima magarca da bi ih pregledali medicinari, što Edwards kaže da se može osjećati prilično nedostojanstveno.

Također sam razgovarao s Rebeccom Eptakili, upraviteljicom mog hotela, koja živi u Hidri zadnjih 38 godina. “Moj muž je stolar”, rekla mi je. “Jedne večeri prije nekoliko godina slučajno je na poslu odrezao svoje prste.”

Lokalni medicinski centar jednostavno nije bio opremljen za tako tešku ozljedu, a budući da je pao mrak, bolnički helikopter nije mogao doletjeti iz Atene. Dakle, Eptakiliin suprug trebao je čekati pomorski taksi da ga odveze 30 minuta do najbliže točke na kopnu, a zatim uzeti još jedan 1,5-satni taksi do glavnog grada.

Osim hitnih slučajeva, postoji mnogo svakodnevnih neugodnosti koje donosi život na mjestu gdje vozila nisu dopuštena. Edwards je istaknuo da je odvoz kućnog otpada na nekoliko sabirnih točaka do kojih može doći gradski kamion za smeće glavobolja. Dostava stvari je također mučna, a troškovi transporta građevinskog materijala su pretjerani. U međuvremenu, Eptakili je primijetio da slabiji ljudi koji žive više u gradu često završe izolirani; nije lako snaći se ni korisnicima invalidskih kolica.

Ipak, sve u svemu, Edwards smatra da bi se većina Hidriota htjela održati stanje kakvo imaju sada.

“Kad kažeš lokalnom stanovništvu: pokupit ćemo te i smjestiti na Spetses (obližnji otok) gdje ne možeš hodati ulicom, bez da netko ne prolazi dosadnim skuterima i bez da udišeš zrak koji je gust od mirisa benzina”, oni odmag odbijaju i kažu: ‘ne, ne, mi to ne želimo!’.”

Tijekom mog posjeta Hidri, krenuo sam zapadno od grada popločenom “cestom” koja grli obalu. Na kraju sam prešao u tihu stazu, gdje je miris borovine ostao u zraku, a jedini zvuk bilo je ugodno zujanje cvrčaka i šum mora. Bez automobila na vidiku i s malo znakova razvoja, bilo je to kao da sam se vratio u neko drugo vrijeme, bez ičega osim vlastitih nogu da me prevezu.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.