Gotovo dva desetljeća nakon što su The Runaways i Girlschool protresle dotad predominantno muški svijet svojim prodornim vokalima i moćnim riffovima, pet zagrebačkih djevojaka nije puno zaostajalo za njima. Generacijski pozicionirane u limbu između glam metala i alternativnih struja 90-ih koje su prkosile spomenutom pokretu, Maxmett su sjedinile najbolje iz oba svijeta. Mnoge će iznenaditi da je gitaru u ovom sastavu svirala Katarina Peović, saborska zastupnica iz redova Radničke fronte. Naš Bruno Šlat otkriva više o njenoj kratkoj glazbenoj karijeri u grupi Maxmett.
N1: Kroz povijest, žene su neumorno konkurirale muškarcima u glazbenom svijetu, često postajući predvodnice u različitim stilovima suvremene glazbe. Koje glazbenice su na vas ostavile osobit utisak i potaknule vas da zgrabite gitaru?
Katarina Peović: Krenula sam u popularnu glazbu iz klasične glazbe, odnosno klasične gitare. To je također bio svijet u kojem su dominirali muškarci – Darko Petrinjak, István Römer, u mojoj generaciji Viktor Vidović, ali i njegova sestra Ana Vidović. Kada sam odlučila nakon 4. razreda osnovne muzičke i nakon niza produkcija na kojima sam otkrila da imam ogromnu tremu početi svirati Beatlese kako bi se malo opustila, nisam zapravo mislila da ću završiti u glazbenom svijetu. Tu sam ušla potpuno slučajno, nakon što su me – na preporuku voditelja legendarne „Stojedinice” koji me čuo kako sviram u eteru emisije „Retrovizor”, pozvale Lutke, upravo jedan od prvih ženskih domaćih bandova. Gostovala sam na jednom njihovom koncertu u zagrebačkom Sokolu. I tako je sve počelo. Lutke su tada imale djecu mojih godina pa je to bilo jako smiješno. Od ženskih autorica volim danas slušati PJ Harvey. No dok sam svirala po bandovima uglavnom su me inspirirali muški izvođači, naročito Jimi Hendrix.
N1: . Mislite li da su hard rock i heavy metal nepravedno podcijenjeni na našim prostorima, neozbiljno shvaćeni od kritike i svedeni na marginu, odnosno u bajkerske kafiće i na motorijade? Kako danas gledate na klasične ex-yu hard and heavy albume vaših bivših suradnika Seada Lipovače i Zlatana Stipišića-Gibonnija? Neke pjesme Divljih Jagoda ste i obradili…
Katarina Peović: Istina da se ti žanrovi danas pomalo gledaju kao anakroni, no ako uzmemo bandove poput The White Stripes onda je jasno da su samo prerasli u nove glazbene oblike koji spajaju mnogo toga i koji su eklektični. Osobno mi više odgovara današnji stav prema glazbi koji nije toliko isključiv. Danas se nitko neće posvaditi oko stila glazbe. Nekad je bilo naporno dokazivati da ti je O.K. slušati i country rock i heavy metal jer su svi bili u stavu to die for za točno određeni stil glazbe. Mi smo doduše kao regija prije 30-40 godina bili puno više u korak sa svijetom, a što je važnije, doživljavali smo se ozbiljnije, nismo patili od malograđanštine i nismo imali komplekse manje vrijednosti. To se reflektiralo i u glazbi toga vremena. Maxmett je obradio pjesmu Motori Divljih jagoda, da. Bilo ju je zabavno svirati jer je tu bilo nasnimljeno brdo gitara.
N1: Vratimo se u 30. 10. 1993. U SKUC Pauku organizira se proslava stote epizode Metal Manie. Uz vas nastupaju Sauron i Rosa Nera. Oba benda su se raspala već iduće godine. Jeste li im poljuljale samopouzdanje? Kako pamtite koncerte Maxmetta i biste li se opet vratili na stejdž?
Katarina Peović: Nisam to znala (smijeh). Nadam se da njihov brzi kraj nije imao veze s Maxmettom. Taj koncert mnogi pamte, to je bio naš prvi veliki koncert. Do kraja naše karijere, zbilja smo počele dobro svirati. Taj kraj je obilježio nastup na emisiji Akustikoteka, s kojim se zbilja ponosim. Na prvom koncertu bilo je i grešaka i uzbuđenja, no ipak je zapamćen jer je sam događaj bio za pamćenje. To su bili posljednji trzajevi nekad snažne glazbene scene. Kako je regija nestajala u ratu, tako je nestajala i dobra muzika.
N1: Glazba grupe Maxmett djelovala je na principu “stil iznad supstance”. Bila je zabavna, puna energije i nije se bavila politikom. Međutim, politika, kao sveprisutan entitet ima svoje mjesto i u glazbi. Tražite li, kao političarka, snažne poruke u današnjoj glazbi ili vam služi isključivo kao medij za zabavu?
Katarina Peović: Nismo se bavile politikom, ali se politika sigurno bavila nama. U to doba su neki bandovi bili praktički zabranjeni zbog nacional-šovinističke politike Hrvatske glazbene unije i rigidne politike čelnog čovjeka Paola Sfecija koji je sastavljao popis nepoćudnih. Što se tiče snažnih poruka u današnjoj glazbi – postoje neki autori koji imaju snagu napisati dirljiv tekst, poput Hozierove Take me to church koja govori o gej pravima i Katoličkoj crkvi. Često oni koji imaju snažne političke poruke nisu ujedno i najbolji glazbenici. S glazbom je danas nužno biti eklektičan i ne tražiti „snažne poruke”, pogotovo ne u polju kritike političke ekonomije (odnosno kritike kapitalizma). Glazbu ipak, marksističkim rječnikom, određuju uvjeti proizvodnje – stoga ako se i pojavi snažna politička poruka ona biva apsorbirana i neutralizirana u sredini u kojoj nastaje, kao što je to slučaj s paradigmatskim primjerom – Rage Against the Machine. Možeš se ograničeno buniti i biti buntovan i istovremeno uspješan. Kapitalizam apsorbira izvornu energiju i ispljune ju iz svojeg stroja u obliku proizvoda, u najbenignijem mogućem obliku. S druge strane, kapitalizam je vampirski, bez izvorne energije nema „proizvoda”, stoga industrija žonglira na tom rubu autentičnosti i discipliniranja glazbenika koji moraju isporučiti nešto što donosi novce. Dokle god smo mi konzumenti, a glazba roba koju pakiraju producenti, tako će i ostati.
N1: Zamislimo Maxmett reunion u 2023. godini. Ako sudimo isključivo po trenutnim playlistama Katarine Peović, kako zvuči novi album?
Katarina Peović: Kao fuzija Taylor Swift i PJ Harvey, s dozom neopterećenosti Damonae (njemački band koji mi je otkrila moja četrnaestogodišnja kćerka koja također svira gitaru).
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
