U bijeloj trenirci Novak Đoković od glavne konferencijske sale US opena upućuje se prema vrtu udaljenom pedesetak metara.
U razgovoru smo se više posvetili onome što Novak Đoković predstavlja kao čovjek i kako je njegov razvoj tekao, a što mu opet omogućuje da i na terenu bude to što jest – najbolji tenisač na svijetu.
Koje bi bile tri osobine po kojima se vidi da si se promijenio nabolje u prethodnih pet-deset godina?
“Hm… Strpljivost – i dalje nisam strpljiv, ali imam više strpljenja“, kaže uz osmijeh i blagi naklon kako bi naglasio rečeno, “Vjerujem i da sam mudriji zbog pozitivnih i negativnih iskustava koja sam imao jer sam se trudio da iz njih nešto naučim. Treća bi bila empatičnost – mislim da još više suosjećam s drugim ljudima, pogotovo otkad sam postao otac. Odrastao sam u kući gdje su se promovirale takve vrijednosti i gdje je pomaganje drugima životna obaveza, ali osjećam da je to sada prešlo na neku potpuno drugu razinu“.
Zbog kojeg postupka se najviše kaješ u životu?
“Iskreno, kajem se kad razbijem reket na terenu. Trudim se to ne raditi, ali kada izleti iz mene i to se dogodi, onda osjećam kajanje. Nastojim oprostiti sebi za to – svi smo ljudi, svi griješimo. Neki bi rekli da je to neophodno za mene jer me razbudi, ali nisam ljubitelj toga. Svjestan sam da to šalje ne baš najbolju poruku mladima, pa osjećam malu grižnju savjesti“.