Suparništvo SAD-a i njegovih saveznika s jedne, a Kine i "osovine autokratskih zemalja" s druge strane opasno se zahuktava, a situacija neodoljivo podsjeća na "novi Hladni rat".
Vodstvo kineskog predsjednika Xi Jinpinga, prekaljenog nacionalista uvjerenog da se “Istok uzdiže, a Zapad propada,” želi izazvati američku dominaciju na svim poljima, od gospodarstva i tehnologije do geopolitike na Indopacifiku. Američki predsjednik Joe Biden osmislio je takozvanu “politiku ograničavanja Kine”, zajedno s NATO-om, Japanom, Južnom Korejom i Australijom, piše portal Oil Price.
Kina je reagirala pružanjem potpore dugotrajnom kvazi-savezniku, Rusiji, a također je počela i graditi koaliciju nedemokratskih zemalja u središnjoj Aziji, zajedno s Iranom, Pakistanom i Sjevernom Korejom, kako bi prevenirala “istočnu ekspanziju” NATO-a. Američki mediji izvještavaju da nekoliko državnih kompanija u Kini pomaže Moskvi u opskrbi dijelovima i komponentama vojne opreme, što je još pojačalo tenzije između Istoka i Zapada po pitanju Ukrajine.
Budući da postoji mogućnost da će Kina poduzeti vojne akcije protiv Tajvana, a SAD i njegovi saveznici zavjetovali su se da će zaštititi taj otok, nije nerealno da će se ovaj “Hladni rat” zahuktati.
Nakon incidenta sa špijunskim balonom i dokaza da kineske državne kompanije opskrbljuju Putinov režim vojnim komponentama, čini se neizbježnim da će se odnosi Kine i SAD-a i njegovih saveznika nepovratno pogoršati. Sve se glasnije postavlja pitanje nalazi li se svijet u novom Hladnom ratu. Čini se da bi u bližoj budućnosti upravo do toga moglo i doći, a novi Hladni rat bio bi značajno drugačiji od onoga koji se u drugoj polovici prošlog stoljeća vodio između SAD-a i Sovjetskog saveza, piše Oil Price.
I Washington i Peking, međutim, negiraju da postoji ikakav interes za takav razvoj događaja. Predsjednik Biden i američki državni tajnik Antony Bliken nekoliko puta su ponovili da Washington “ne želi Hladni rat” s Kinom. Kineski dužnosnici i akademici konstantno ponavljaju da ne misle da je Hladni rat sa SAD-om neizbježan, a tvrde i da ga Peking pokušava izbjeći.
Sličnosti i razlike s prvim Hladnim ratom
Geopolitičko suparništvo između SAD-a i SSSR-a trajalo je četiri i pol desetljeća. U tom periodu, dva bloka uspjela su relativno mirno koegzistirati u velikoj mjeri zbog prijetnje uzajamnim uništenjem.
Nakon kolapsa Sovjetskog saveza, američki povjesničar Francis Fukuyama objavio je svoju teoriju “kraja povijesti”, referirajući se na činjenicu da su američke vrijednosti – slobodni izbori, vladavina prava, lasseiz-faire ekonomija – dokazani kao najbolji model koji je čovječanstvo uspjelo osmisliti, pogotovo u svjetlu katastrofalne propasti socijalističkog pristupa.
Premoćna pobjeda SAD-a nad Sovjetskim savezom rezultirala je, kako je opisao bivši glavni tajnik Kineske komunističke stranke Jiang Zemin, pojavom “jedne supersile i nekoliko velikih sila”. Do sredine 2000-ih, pak, postalo je jasno da američka dominacija ima novog izazivača, ovaj put Kinu.
I drugi američki saveznici zabrinuti su zbog “kineske prijetnje”. Britanski premijer Rishi Sunak rekao je da podržava zaoštravanje diplomatskih odnosa s Pekingom, dodavši da Kina predstavlja “sustavni izazov našim vrijednostima i interesima.” Kanadska ministrica vanjskih poslova, Melanie Joly, krajem 2022. je rekla da je Kina “sve razornija globalna sila koja želi preoblikovati globalni sustav kako bi on postao otvoreniji za interese i vrijednosti koje sve više odstupaju od naših.”
Hladni rat SAD-a i Kine?
Uzevši sve to u obzir, svjedočimo li “novom Hladnom ratu” ili barem nečem sličnom, koji će uskoro prerasti u puni rat?
Za razliku čak i od najambicioznijih sovjetskih vođa, kineski predsjednik Xi od početka je zadao velike ciljeve za postizanje takozvanog “kineskog sna” ili “velike renesanse kineske nacije.” Do 2021., Kina je trebala istrijebiti siromaštvo, a do 2049., cilj je da ona prestigne SAD i postane najmoćnija zemlja svijeta.
Valja naglasiti i da je globalni utjecaj Kine mnogo veći od onog koji je imao SSSR. Moskva nije imala dovoljno resursa da ostvari značajan globalni utjecaj. Do 2010., Kina je postala drugo najveće gospodarstvo svijeta, a prošle godine bila je glavni trgovinski partner više od 120 zemalja i regija svijeta. Vladajuća stranka u Kini nije se skanjivala koristiti trgovinu kao oružje. Mnoge zemlje kažnjene su od strane Pekinga nakon što su se njihovi čelnici susreli s Dalai Lamom, a Peking je bojkotirao proizvode iz Norveške šest godina nakon što je nevladin odbor Nobelovu nagradu za mir dodijelio disidentu Liu Xiaobou 2010.
U knjizi objavljenoj prošle godine, bivši australski premijer Kevin Rudd rekao je da je moguće upravljati sve lošijim strateškim odnosima dvaju svjetskih gospodarskih divova. Predložio je da se osmisle “osnovni okviri, uz slaganje obje strane, kako bi se spriječilo da odnosi slučajno izmaknu kontroli.” Rudd je ipak priznao da je to teško ostvarivo ako se u obzir uzme da je “politički i diplomatski kapital u bilateralnom odnosu sveden gotovo na nulu.” Ponižavajuće iskustvo Rusije u Ukrajini moglo bi ponukati Xija i kinesko vodstvo da bolje razmisle prije nego napadnu Tajvan. Nadalje, kineska ekonomija vjerojatno se neće vratiti na razine rasta iz 90-ih i 2000-ih godina.
Ipak, protuargument je da bi Xi, opsjednut postizanjem epohalnih nacionalnih ciljeva koji nisu pošli za rukom Mao Zedongu, mogao odlučiti riskirati s Tajvanom prije nego počne dodatno zaostajati za SAD-om. Sinolozi Hal Brands i Michael Beckley upozoravaju da je Kina u padu “još opasnija, a ne manje opasna.” Ovi stručnjaci kažu da bi Kina uskoro mogla pokušati zauzeti Tajvan dok to još uvijek može postići. U svjetlu takvih mračnih scenarija, raste mogućnost da bi uspostavljanje održivih i prihvatljivih okvira zahtijevalo bistrinu i fleksibilnost za koju trenutno vodstvo nijedne zemlje nije sposobno.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
PROČITAJTE JOŠ
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!