Nakon što je objavio da je podnio tužbu protiv Hrvatske Europskoj komisiji, Ivica Todorić je objasnio zašto se odlučio na taj potez.
Objavu Ivice Todorića prenosimo u cijelosti:
O okolnostima pod kojima je donijet Lex Agrokor, iako za takav potez Vlade nije postojao niti jedan stvarni razlog, već sam detaljno pisao i ukazao na teška kršenja Ustava i zakona Republike Hrvatske. No, aktivnosti koje je prouzročio Lex Agrokor, poglavito kriminalna pogodovanja odabranicima Ante Ramljaka i Martine Dalić, rastakanje i uništavanje Agrokorovih vrijednosti i sinergija, Vlada i dalje tolerira iako je, uvjeren sam, i svim ministrima i premijeru jasno o kakvim se razmjerima štete za Hrvatsku i njezino gospodarstvo radi. Stoga sam, zbog očitih neustavnih i nezakonitih rješenja koje sadrži Lex Republiku Hrvatsku prijavio Europskoj komisiji, a svoja ću prava tražiti i pred međunarodnim pravosudnim institucijama.
To je moj čin protiv nerazumne politike Vlade koja umjesto zaštite ustavnih i zakonskih vrednota Republike Hrvatske pogoduje odabranim interesnim grupama i pojedincima koji iz Agrokora, bez ikakvih kriterija, izvlače milijune kuna i odvlače ih u inozemstvo. To je razlog pokretanja međunarodnih pravnih procesa koji ne štite samo moje, već i najživotnije gospodarske i političke interese Republike Hrvatske koje je Lex Agrokor ugrozio i trajno unazadio prouzročivši izravnu štetu u milijardama eura.
Donošenjem i stupanjem na snagu ”Lex Agrokora” te postupanjem sukladno njegovim odredbama Republika Hrvatska je prekršila više odredaba i temeljnih načela prava Europske Unije, i to:
– načelo pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja,
– načelo jednakosti i zabranu diskriminacije,
– pravo vlasništva i načelo razmjernosti,
– pravo na pošteno suđenje i djelotvoran pravni lijek te pravo na pristup sudu
Stoga sam Europskoj komisiji podnio tužbu protiv Republike Hrvatske navodeći i obrazlažući sve protuzakonite postupke Vlade Republike Hrvatske prilikom donošenja ”Lex Agrokora”, kao i njegove protuzakonite odredbe i učinke.
VEZANA VIJEST
a) Načelo pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja u svojoj suštini zabranjuje nagle i neočekivane promijene zakonodavnih okvira te zahtjeva da svakome mora biti poznat sadržaj prava i zakona kako bi mogao sukladno pravnom okviru predvidjeti svoje buduće djelovanje. U tom smislu, nužno je da usvajanje novih zakonskih odredaba i uređenja mora biti predvidivo te da se svima ostavi dovoljno vremena koje je nužno za prilagodbu takvim novim zakonskim rješenjima. Nedostatak vremena potrebnog za prilagodbu – prijelaznog razdoblja, dovodi do kršenja načela pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja. Svaka osoba koja započinje svoju djelatnost u poznatom pravnom okviru i koja investira određena sredstva, ne bi smjela očekivati da na njezine interese može znatno utjecati nagla neočekivana i nepredviđena promjena zakona, kao i da mu neće biti ostavljeno dovoljno vremena da se prilagodi novoj zakonskoj regulaciji.
Lex Agrokor je upravo prekršio ta načela jer je donesen ishitreno i sa samo jednom svrhom te je primjenjiv na samo jednog subjekta – koncern Agrokor, a njegove odredbe su suštinski različite od ostalih hrvatskih, a i europskih, odredaba koje uređuju (pred)stečajni postupak.
Lex Agrokor je pravno nesiguran jer ne sadrži jasne i određene odredbe iz kojih je moguće predvidjeti posljedice postupka Izvanredne uprave, kao niti način provođenja takvog postupka.
Nadalje, Lex Agrokor u čl. 8. i 37. propisuje primjenu odredaba stečajnog postupka iz Stečajnog zakona kojima se uređuje likvidacija društva, a što je potpuno neodređeno i nejasno. Zašto, naime, Lex Agrokor upućuje na odredbe stečajnog postupka, a ne predstečajnog, kada je i sam ministar pravosuđa jasno konstatirao da cilj postupka Izvanredne uprave nije likvidacija.
Međutim, svrha predstečajnih i stečajnih postupaka, znatno je drugačija. Osnovna svrha likvidacije je pravično namirenje vjerovnika iz likvidacijske imovine dužnika, dok je svrha Lex Agrokor, prema tekstu samog zakona, zaštita održivosti poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku.
Stoga, znatna proturječnosti između navodne svrhe Lex Agorkora – održivost poslovanja, i njegov stvarni sadržaj, odnosno inkorporiranje odredaba stečajnog postupka kojima je svrha likvidacija, odnosno pravično namirenje vjerovnika, ukazuje da je Lex Agrokor nedorečen te ne osigurava pravnu sigurnost i legitimna očekivanja u odnosu na koncern Agrokor te ostavlja znatan prostor za arbitrarnost u postupanju, posebice kada Izvanredni povjerenik ima široke diskrecijske ovlassti te je lišen stvarne sudske kontrole.
Pravna nesigurnost se, primjerice, očituje u slijedećem:
– nejasno je da li je Izvanredni povjerenik odgovoran za štetu koju nanese dužniku;
– u Lex Agrokoru se navodi općenita formulacija da sud nadzire rad Izvanrednog povjerenika, ali ne sadrži odredbe koje opisuju na koji način se taj nadzor može ostvariti (zastrašujući primjer nemogućnosti suda da djeluje na bilo koji način je činjenica da je Izvanredni povjerenik u Roll-Up sporazum ugradio odredbu prema kojoj isti postaje nevaljan ukoliko ga Vlada Republike Hrvatske razriješi te dužnosti);
– u Lex Agrokoru nema odredaba o kriterijima za kategoriziranje vjerovnika zbog čega u ovom trenutku postoji tek privremeno vjerovničko vijeće koje je imenovano diskrecijskom odlukom Izvanrednog povjerenika;
– odredba o zabrani pokretanja novih postupaka i prekidu onih u tijeku je nejasna i toliko široka da je Trgovački sud u Zagrebu izdao mišljenje (suprotno europskom pravu) Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja da Agencija ne može voditi niti postupak za provjeru provedbe mjera i uvjeta društva Agrokor o uvjetno dopuštenoj koncentraciji
b) Načelo jednakosti i zabrana diskriminacije zajamčeni su u odredbama čl. 20. i 21. Povelje Europske Unije o temeljnim pravima. Povreda tih načela nastaje onda kada osobe koje su suštinski sličnoj ili usporedivoj situaciji ne uživaju jednaki tretman, odnosno jedna uživa bolji tretman od druge te kada nema osnovanog ili objektivnog opravdanja za takvo razlikovanje.
Tako se postavljaju slijedeća pitanja:
– je li drugačije postupano u odnosu na materijalna prava jedne osobe i drugih osoba predloženih za usporedbu?
– jesu li odabrani usporednici bili u usporedivoj ili bitno sličnoj situaciji kao i druga osoba?
– ima li različito postupanje u odnosu na tu osobu opravdani cilj, odnosno je li to potrebno i razmjerno?
Lex Agrokor diskriminira određene vjerovnike na način da u povoljniji položaj stavlja one koje Izborni povjerenik svojom diskrecijskom odlukom kategorizira, za razliku od predstečajnog i stečajnog postupka gdje je njihov položaj jednak, pa tako i generalno diskriminira vjerovnike koncerna Agrokor u odnosu na vjerovnike drugih društava nad kojima se vodi predstečajni ili stečajni postupak.
Isto tako, Lex Agrokor je diskriminatoran u odnosu na suvlasnike trgovačkih društava u sklopu Koncerna Agrokor koji nisu u jednakom položaju u odnosu na suvlasnike društava nad kojima se vodi predstečajni ili stečajni postupak te koji su zadržali i mogu prakticirati svoja vlasnička prava. Naime, suprotno tome, postupak izvanredne uprave u cijelosti eliminira suvlasnike društava i Upravu od odlučivanja i sudjelovanja u poslovnim procesima i na taj način u potpunosti gube kontrolu nad društvima, dok sve to potpuno diskrecijski i bez sudske ili bilo koje druge kontrole obavlja Izvanredni povjerenik.
Nadalje je Lex Agrokor diskriminatoran u odnosu na Stečajni zakon jer nepovoljna ekonomska situacija društva nije uvjet za pokretanje postupka izvanredne uprave, kao što je to slučaj u predstečajnom i stečajnom postupku.
Lex Agrokor i njegove provedbene mjere također zanemaruju sveukupni interes društava za poslovanje i pružanje pštenog tretmana svim zainteresiranim vjerovnicima i imaju za cilj postizanje političkih ciljeva – pogodovanje domaćim dobavljačima koncerna Agrokor. Imajući u vidu da je Izvanredni povjerenik osoba koju je imenovala Vlada, plaćanja se može koristiti isključivo za političku propagandu pod pretpostavkom protekcionizma željenih trgovačkih društava, dok potpuno zanemarujući ukupni interes koncerna Agrokor grupe, a također i diskriminirajući određene vjerovnike koncerna Agrokor.
c) Pravo na pošteno suđenje i djelotvoran pravni lijek zajamčeno je u čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u čl. 47. Povelje Europske Unije o temeljnim pravima. Svatko ima pravo da pred sud postavi pitanje o svojim građanskim pravima i obvezama.
Pravo na pristup sudu može biti ograničeno, ali ne u tom mjeri da sama suština tog prava bude izgubljena. Stoga ograničenje toga prava nije dopušteno ukoliko za to ne postoji opravdani cilj i ukoliko ne postoji razmjernost između upotrebljenih sredstava i cilja kojem se teži.
Predstečajni i stečajni postupak su sudski postupci gdje sud ima značajnu ulogu i nadzire provedbu postupka. Najznačajnija je u tom smislu uloga suda u imenovanju i razrješenju povjerenika, odnosno stečajnog upravitelja. Sud u tim postupcima odlučuje i o svim pitanjima koja nisu u nadležnosti ostalih tijela.
Suprotno tome, Lex Agrokor je sudu dodijelio isključivo beznačajnu tehničku ulogu – činjenicu da načelno sudjeluje u postupku izvanredne uprave, ali bez ikakvih suštinskih prava i mogućnosti da svojim odlukoma utječe na postupak. Lex Agrokor je tako u čl. 10. gotovo svu moć koncentrirao isključivo u rukama Izvanrednog povjerenika.
U praksi to znači da:
– sud ni na koji način ne sudjeluje u izboru i imenovanju Izbornog povjerenika;
– sud ni na koji način ne sudjeluje u izboru i imenovanju članova vjerovničkog vijeća;
– sud ni na koji način ne sudjeluje u donošenju ili nadziranju odluka Izbornog povjerenika, čak ih ne može niti poništiti;
– sud ni na koji način ne sudjeluje u odlučivanju koji se tiču isplata vjerovnicima;
– sud ni na koji način ne sudjeluje u određivanju nagrade Izvanrednom povjereniku;
– sud, paradoksalno, ne može učiniti ništa čak niti u slučaju da Vlada razriješi osobu Izvanrednog povjerenika od obavljanja te dužnosti pa npr. ponovno imenuje tu istu osobu.
Kako sud u postupku izvanredne uprave nema gotovo nikakvu ulogu niti bilo kakvog utjecaja, jasno je da je na taj način sudionicima uskraćeno pravo na pristup sudu te pravo na pošteno suđenje, kao i pravo na bilo kakav djelotvoran pravni lijek protiv odluka donesenih u tom postupku.
d) Pravo vlasništva i načelo razmjernosti zajamčeno je u čl. 1. Protokola br. 1. uz Europsku Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te čl. 17. Povelje Europske Unije o temeljnim pravima.
Svatko ima pravo na vlasništvo nad svojom na zakonit način stečenom imovinom, koristiti je, njome raspolagati i ostaviti je u nasljedstvo. Vlasništvo nikome ne može biti oduzeto, osim u javnom interesu u slučajevima i pod uvjetima koje propisuje zakon, ako se pravodobno isplati pravična naknada za gubitak vlasništva. Uživanje prava vlasništva može biti uređeno zakonom u mjeri u kojoj je to potrebno radi općeg interesa.
Europski sud za ljudska prava je u više svojih odluka ustvrdio kako do povrede prava vlasništva može doći usvajanjem legislative kojom se uređuje položaj dužnika, postupcima stečajnog upravitelja te nedostatkom postupovnih jamstava.
Lex Agrokor i njegove odredbe potpuno isključuju suvlasnike od prakticiranja njihovih vlasničkih prava, kao i vjerovnike od njihovog prakticiranja prava kojima su na imovini dužnika osigurali svoja potraživanja.
To se ne odnosi samo na društvo Agrokor d.d. već i na sva društva u kojima Agrokor d.d. ima 25% suvlasništva bez obzira u kakvoj su ekonomskoj situaciji ta društva.
Izravnim utjecajem na sva društava u grupi, bez ikakvih kriterija za njihovo financijsko stanje, postupak izvanredne uprave snažno nameće poslovni rizik subjekta Agrokora d.d. na sve povezane subjekte. Na taj način Lex Agrokor nepotrebno i nesrazmjerno ograničava vlasnička prava tih društava i ometa njihovo legitimno očekivanje da će društvo u koje je uložen kapital podlijegati samo redovitim hrvatskim postupcima likvidacije, odnosno predstečajnom i stečajnom postupku.
S obzirom na sve navedeno, jasno je da je Lex Agrokor protivan pravu Europske Unije te da se u konkretnom slučaju radi o svojevrsnom postupku nacionalizacije.
Žalosno je što se u 21. stoljeću, u navodno civiliziranom i demokratskom društvu, koje bi moralo poštivati sve pravne tekovine Europske unije, donose zakoni koje umjesto legitimnih radnih skupina pišu tajni pojedinci i gdje se u njihovom donošenju zaobilazi cjelokupan redovni postupak. Navedeno ne može ostati bez negativnih posljedica, a što se pokazalo i u ovom slučaju. Posljedica je da je zakon duboko protuustavan, kao i suprotan pravu Europske unije i to u najosjetljivijem dijelu, dijelu koje se odnosi na zaštitu pravne sigurnosti, zabrane diskriminacije, prava na pošteno suđenje i prava vlasništva. Nažalost, kada se privatni interesi postavljaju iznad navedenih vrednota i kada se adekvatna pravna zaštita protiv takvog postupanja ne može dobiti unutar granica Republike Hrvatske, pribjegavanje Europskom pravu i traženje zaštite od Europskih tijela predstavlja posljednji korak i pokazatelj da nismo sposobni sami čuvati vrednote našeg ustavnog poretka. Nažalost…
