"Za 15 do 20 godina rak će se liječiti kao kronična bolest"

Trenutačno radite na Sveučilištu u Torontu. Što vas je dovelo u Hrvatsku?

"Došao sam tu na proputovanju za Švedsku gdje sam pozvan održati predavanje na Karolinska Institutu u Stockholmu, a nakon toga na sveučilištu Uppsala. Kao što to biva onda dođem u Zagreb i tu me razapnu, tako da sam već održao predavanje u petak u sklopu Skeptika u pubu, a sutra držim predavanje na Medicinskom fakultetu u Zagrebu".

Živite izvan zemlje već 26 godina. Prošli ste sveučilišta u Zurichu, Seattleu... Kako uspoređujete situaciju na tim, te kanadskom na kojem trenutačno radite, i hrvatskim sveučilištima?

"Ogromna je razlika poimanja znanosti na zapadu, u Švicarskoj, Njemačkoj, Engleskoj, zapadnim zemljama, Americi, Kanadi i u Hrvatskoj. Svi misle da je Hrvatska zemlja znanja, ne, Hrvatska nije zemlja znanja i trebati će još svjetlosnih godina da dostignemo zemlju znanja. Dakle radi se o tome da Kanada ulaže u znanost negdje oko 3 posto BDP-a, Hrvatska 0,75 posto i to vam sve kaže. Još znamo kolika je ekonomska moć Kanade, kolika je ekonomska moć Hrvatske, prema tome sve nam je jasno. Kao druga stvar, u Kanadi je jako teško dobiti novac za znanost mada Kanada ulaže toliko puno u znanost. Svega 15 posto svih znanstvenika koji prijavljuju svoje projekte dobijaju novce za znanost, što znači da ako ste stvarno izvrstan znanstvenik, da možete dobiti jako puno sredstava za znanost. Ovdje tog nema, ovdje dobiju svi pomalo i prema tome na takvom principu se ne podupire izvrsnost što je najvažnija stvar u znanosti".

Kako vidite obrazovni sustav i sam način kako su organizirana sveučilišta i to društvo znanja kojim se volimo hvaliti?

"Svi govore da bi se nešto trebalo promijeniti i već se 20 godina priča o tome, međutim još se stvarno ništa nije promjenilo. Ja mislim da je stvarno krajnje vrijeme da se nešto promjeni jer mi stvarno kaskamo jako puno za zapadnom Europom i mada je Hrvatska već članica Europske unije, mislim da jako, jako puno kaskamo u znanstvenim programima koji su zastarjeli, koji su stvarno (kako bi mi to rekli u Zagrebu) od Marije Terezije, prema tome moramo nešto učiniti kako bi išli u tom smjeru da Hrvatska stvarno jednog dana postane zemlja znanja".

Činjenica je da mnogi kvalitetni znanstvenici odlaze iz Hrvatske...

"Pa gledajte nema u tome ništa loše. Mobilnost u znanosti je jako bitna. Ako niste mobilni znanstvenik, vi danas ne možete uspjeti.  Prema tome, nema ništa lošeg u tome da vi kao znanstvenik morate ići na mjesto A, na mjesto B, gdje se radi izvrsna znanost i gdje ćete vi u biti učiti o novim metodama, specijalizirati te metode. Međutim, onda je najveći problem da Hrvatska vrati te znanstvenike ovdje u zemlju, da im da super uvjete da mogu nastaviti svoj znanstveni rad. O tome se radi, ali to je već stvar hrvatske vlade".

Otkrili ste biomarker protiv karcinoma pluća. Najprije vas molim da to objasnite našim gledateljima?

"Da biste mogli liječiti neku bolest kao što je to karcinom pluća ili neki drugi karcinom ili metaboličku bolest tipa dijabetes, prvo moramo znati koje su to molekule koje moramo uništiti da bismo izliječili tu bolest. Radi se o takozvanim indikatorima, odnosno biomarkerima za određenu bolest. Mi smo prošle godine točno u ovo doba objavili jedno otkriče u časopisu Nature u kojemu smo opisali taj novi biomarker, molekulu Crk 2koju kad uništimo totalno usporimo rast karcinoma pluća. Mi sad tu molekulu Crk 2, taj protein proučavamo dalje kao potencijalni biomarker u liječenju karcinoma pluća i ja mislim da ćemo kroz četri do šest godina biti u mogućnosti karcinom pluća liječiti na jedan sasvim nov i moderan način, a to je blokadom nekoliko receptora koji funkcioniraju tako da prenose singnal u stanici tumora plus blokadom tog Crk 2 biomarkera".

Kad govorite o ovim znanstvenim metodama, radi li se o laboratorijskoj fazi ili o primijeni na ljudima?

"Mi smo tu prvu fazu publicirali na samim stanicama koje su dolazile iz pacijenata, međutim sad radimo pretklinička i klinička ispitivanja koja će odgovoriti u narednih četri do šest godina hoće li lijek protiv tog Crk 2 biomarkera ikada doći na tržište. Može biti da neće, jar kao što i sami znate, u proizvodnji jednog lijeka ima sedam faza koje traju negdje oko devet godina i postoji vrlo dobra mogućnost da od toga nikada ne bude ništa. Ne zbog toga što smo mi nešto promašili, već jednostavno zbog toga što lijek ispoljava veliku toksičnost kod pacijenata i tako dalje. Prema tome, narednih dvije godine će biti kritične u samom razvoju tog lijeka".

"Za 15 do 20 godina rak će se liječiti kao kronična bolest"

Koliko dugo traju ta vaša istraživanja?

"Zadnje istraživanje u području biomarkera karcinoma pluća trajalo je pet godina. Pet godina je trebalo mom timu sa sveučilišta u Torontu plus našim kolaboratorima s MIT-a u Bostonu, iz bolnice Princess Margaret u Torontu, da to publiciramo i objavimo tu studiju koja je do sada jedna od najvećih studija na području istraživanja karcinoma pluća. Dakle, radi se o velikim sredstvima, cijeli projekt je koštao negdje oko pet milijuna dolara i ovo što sad dolazi je nenormalno skupo -  prošli mjesec sam dobio račun za sve agencije, odnosno životinje koje smo upotrebljavali na eksperimentima, 78 tisuća dolara samo za jedan mjesec. Prema tome, jako jako skupo".

Koji su općenito trenutačno noviteti na području lijecenja ljudskih karcinoma? Svako malo se pojavi najava o novim revolucionarnim metodama liječenja. Koliko je zapravo medicina u stvarnosti uspjela doći blizu liječenja karcinoma?

"Tu treba biti jako oprezan, jer kao što ste već rekli, svakodnevno smo svjedoci nekih velikih otkrića. Za to sve treba vremena da se vidi radi li se zaista o revolucionarnim idejama. Međutim, mislim da je najveći doseg medicine sada u liječenju karcinoma, ne samo pluća, su takozvani pametni lijekovi. To su lijekovi koji specifično uništavaju stanice karcinoma, a zdrave ostavljaju. Do sada imamo oko osamdeset tih pametnih lijekova, međutim oni nisu toliko perfektni jer pomažu pacijentima prvih šest do devet mjeseci, a nakon toga se javlja rezistentnost prema njima. Mi kao znanstvenici težimo tome da pametno stvorimo bolje pametne lijekove koji će uzrokovati da ćemo karcinom za jedno 15 do 20 godina liječiti kao kroničnu bolest. To znači da će pacijenti uzimati te pametne lijekove tijekom cijelog života, ali će moći normalno živjeti".

Znači, 15 do 20 godina treba medicini da dođe do jednog lijeka koji bi bio učinkovit kod liječenja karcinoma?

"Ja mislim da će to biti u tom periodu, međutim u znanosti je jako teško dati prognoze jer je znanost nepredvidiva. Kad mislite da ste došli do nekog otkrića i da zaista znate kako taj tumor funkcionira, onda dođete do zaključka da ipak niste i da morate još nešto promijeniti. Znanost je jako nezahvalna i nemoguće je u znanosti davati bilo kakve velike prognoze. Mislim da je 15 do 20 godina period u kojem ćemo razumjeti tumore, nikada ih nećemo pobjediti, ali ćemo razumjeti kako rade i imati ćemo ih pod kontrolom".

Surađujete li i imate li priliku surađivati s hrvatskim znanstvenicima. Što vas pitaju, na koji način zapravo uspjevate profesionalno surađivati?

"Surađujemo. Surađujem s profesorom Jelakovićem s Rebra koji se bavi endemskom nefropatijom, karcinomom bubrega. Surađujem s profesorom Vukičevićem s Medicinskog fakulteta u Zagrebu i pokušavamo stvoriti most kojim bi znanstvenici iz Zagreba dolazili kod mene u Toronto na specijalizaciju. Upravo sutra ćemo potpisati ugovor o suradnji između Sveučilišta u Torontu i Sveučilišta u Zagrebu koje će omogučiti da nekolicina znanstvenika dođe kod mene u labroratorij ili u neki drugi na Sveučilitu u Torontu koje je jedno od četri najboljih sveučilišta u području istraživanja biomedicine. Prema tome, mislim da je to način kako da pomognem Hrvatskoj, da obučavamo kadrove, ali da se svakako moraju tu vratiti i to znanje implementirati u Hrvatskoj".

"Ne mogu se vratiti u Hrvatsku, to bi bilo kao da vas stave iz Ferrarija u Trabant"

Što bi za vas bilo hrvatsko društvo ili okružje u kojem bi se vratili?

"Nažalost se ne mogu vratiti u Hrvatsku. Nemojte to shvatiti kao prepotentnu izjavu, ali ja vani živim već 26 godina, u biti nikad nisam radio u Hrvatskoj, vani sam završio studij. Dijete sam zagrebačkog sveučilišta, međutim školovao sam se u Zurichu, Seattleu, ponovo se vratio u Švicarsku, sad sam u Kanadi. Prema tome doživio sam znanost na jedan novi način i nemoguće je takve ljude vratiti u Hrvatsku jer bi ovdje ishlapili. Znanost na zapadu funkcionira na jedan sasvim drugi način, kao da vas iz Ferrarija stave u Trabanta. Opet zvuči prepotentno, ali je stvarno tako. Ja Hrvatskoj ne mogu pomoći na način da se vratim ovdje, ali mogu pomoći da treniramo kadrove iz Hrvatske. Ovo ljeto organiziramo kongres u šestom mjesecu u Splitu. Na njemu će sudjelovati najbolji profesori na području biomedicine, njih negdje 25 sa najboljih svjetskih sveučilišta; sa Harvarda sa Stanforda, sa Sveučilišta u Torontu. Prema tome, to je način na koji ja mogu pomoći Hrvatskoj, nažalost neću se vratiti u Hrvatskoj".

Kad bi dali jedan savjet vladi i općenito ljudima koji vode računa o znanosti i politici u Hrvatskoj, koji bi to savjet bio?

"Mislim da tu ne treba izmišljati toplu vodu. Pogledajte kako funkcionira Izrael, kako funkcionira Irska. Oni imaju jaku dijasporu u Americi. Doveli su najbolje ljude iz Amerike u njihove zemlje kao konzultante, slušali su ih kako se rade stvari i mislim da ima nas petero iz Hrvatske koji su napravili zavidne karijere na zapadu; u Njemačkoj, Americi, Kanadi. Kad bi nas oni pozvali mi bi im stvarno rekli kako se stvari rade, međutim nikada nas nitko nije kontaktirao iz hrvatske vlade i stvarno smatram da je to žalosno", zaključio je Igor Štagljar.