Obiteljski domovi za smještaj starijih i nemoćnih osoba rijetko se kontroliraju: inspekcije Ministarstva demografije godišnje posjete tek jedan od sedam domova, a u tri od četiri slučaja koji provjere pronađu se nepravilnosti. Ta je informacija došla u fokus javnosti tek nakon što je u katastrofalnom požaru u obiteljskom domu u Andraševcu živote izgubilo šest ljudi, koji su bili korisnici jednog od stotina domova za obiteljski smještaj koji posluju u Hrvatskoj.

Velika je razlika između domova za starije koji posluju kao ustanove i obiteljskih domova kojima je za početak rada dovoljno tek odobrenje županije u kojoj planiraju raditi i poštivanje minimalnih tehničkih uvjeta. Privatni obiteljski domovi proteklih godina doživjeli su renesansu zbog manjka kapaciteta u državnim domovima za starije, u kojima se za slobodno mjesto čeka godinama, i velike potrebe za zbrinjavanjem starije populacije.

Vlasnici privatnih obiteljskih domova posluju uglavnom u prenamijenjenim obiteljskim kućama, dužni su biti 24 sata uz svoje korisnike, a medicinsko osoblje moraju zapošljavati tek ako imaju više od šest korisnika.

No, kao što je otkrila tragedija u Andraševcu, to često nije slučaj, a još se češće događa da uz dozvolu, za primjerice, deset korisnika, vlasnici uzmu dvostruko više ljudi kako bi više zaradili. Klijenata nikad više, lista za čekanje praktički i nema, a obiteljski domovi jako su privlačni i zbog cijene, jer se smještaj dade pronaći za manje od 3000 kuna, što je za mnoge umirovljenike, ali i njihovu djecu, u Hrvatskoj prilično velika cifra.

Tržišna cijena 5500 kuna

Realna je, kaže Nikolina Kadežabek, ravnateljica doma ‘Oaza’ kod Velike Gorice, tržišna cijena smještaja jednog korisnika od 4500 do 5500 kuna. U ustanovi poput njezine moraju biti zaposleni fizioterapeuti, medicinske sestre, radni terapeuti, ravnatelj i ostalo osoblje poput kuhara i spremačica. S druge strane privatni domovi koji imaju do 20 korisnika trebali bi imati zaposlenu medicinsku sestru (na pola radnog vremena), i osobu, najčešće vlasnika kuće, koja će živjeti s korisnicima.

“Cijena od 5500 kuna je tržišna, jer ako bi bila niža, ne bi bilo za plaće radnika. U tu cijenu uračunati su svi troškovi prehrane, radne terapije, fizikalne terapije, posjeta liječnika, zdravstvene skrbi, komunalija, plaća radnicima i ta cijena i nije previsoka ako pogledate da privatni domovi naplaćuju oko 3000 kuna za sobu od 30 kvadrata u koju je nagurano pet kreveta. Kod nas na 30 kvadrata dolaze maksimalno dva kreveta, a korisnici su uvijek pod nadzorom”, rekla je Kadežabek za tportal.

Upravo je lagodno napisan pravilnik glavni razlog zbog kojeg se sve više ljudi baca u biznis s privatnim domovima, otkrivaju nam iduće dvije sugovornice, koje su pristale na razgovor s tportalom, ali samo pod uvjetom da im ne otkrivamo identitet. Kažu nam, ukratko, da na tržištu vlada kaos: dom može otvoriti svatko, a ono što korisnik dobiva za svoj novac je blago rečeno upitno.

“Glavno je pitanje za mjerodavne službe kako je moguće da netko tko ima dozvolu za 20 ljudi u obiteljskom domu ima 40 ljudi, i to u dvije, tri ili više odvojenih zgrada. Za takav je rizik potrebna velika hrabrost, a veliku hrabrost u Hrvatskoj imaju samo oni koji imaju dobro političko zaleđe”, kaže za vlasnica jednoga zagrebačkog obiteljskog doma.

“Dozvolu sam čekala dvije godine”

Ne želi, kaže, otkrivati svoj identitet, jer ne želi stati nikome na žulj te navodi kako je ona svoju dozvolu za rad čekala dvije pune godine.

“Ja živim u domu s korisnicima, teškom mukom je išlo pokretanje posla, a na tržištu ima svega – domove pokreću ljudi bez osnovnih znanja o skrbi ili medicini”, ističe.

Upitana jesu li opravdane cijene obiteljskih domova, smještaj od 3000 ili više kuna, a upitno je što će dobiti za tu cijenu.

“Ja sam imala korisnike koji su po više od mjesec dana bili u teškim medicinskim problemima. Takvi ljudi zahtijevaju dodatnu skrb, potrebno ih je stalno prevoziti i cijena za korisnika raste ovisno o njegovu stanju. Prosječna tržišna cijena je negdje oko 4000 kuna po osobi, no to nije dovoljno za pokrivanje svih troškova ako je korisnik u teškom zdravstvenom stanju. Moji ljudi jako dobro znaju što plaćaju i što dobiju za 4000 kuna i ja se mogu samo nadati da je tako u svim drugim domovima”, zaključuje.

Druga sugovornica, također vlasnica jednog manjeg obiteljskog doma, upozorava na to kako je prenapučenost domova uz vrlo slabe ili nikakve kontrole recept za katastrofu.

“Negdje treba povući crtu i reći dosta”

“Ako je korisnik na prvome mjestu, onda vlasnik ne uzima više ljudi nego što mu dopušta dozvola. Ako su na prvom mjestu pohlepa i novac, onda je korisniku svejedno hoće li plaćati dom 3500 ili 8000 kuna jer u oba slučaja neće dobiti puno za svoj novac”, objašnjava.

“Ljudi idu linijom manjeg otpora: uzimaju sve korisnike koje mogu dobiti samo kako bi više zaradili. Jasno, na tržištu je velika potražnja i svi se mi bavimo ovim poslom kako bismo zaradili, no negdje treba povući crtu i reći dosta. Znam da jako puno domova drži ljude na crno bez ikakve prijave. Meni prvo i osnovno nije jasno kako to dopuštaju njihove obitelji i zašto se institucije ne bave domovima koje danas može otvoriti svatko i na kojima se dobro zarađuje. Ustanove moraju imati zdravstveno osoblje, terapeute i osoblje, a obiteljski domovi trebali bi imati medicinsku sestru i više njegovateljica, a puno njih nema baš ništa”, zaključuje sugovornica za tportal.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.