Godina 2022. približava se kraju, a 2022. bila je Europska godina mladih. Zbog trenutačne situacije, i dalje traje pandemija covida, rat u Ukrajini, energetska kriza, nažalost, nismo puno čuli glasove mladih. Važni zaključci konferencije o budućnosti Europe pak govore o važnosti participacije mladih, generacije koja će na svojim leđima iznositi strateške ciljeve EU, od klimatske neutralnosti, do geopolitičke unije u novim globalnim uvjetima. Mlade pak najviše muči ulazak na tržište rada, nejednakosti, mentalno zdravlje, te upravo to što se njihov glas ne čuje. S Mariom Rodriguez Alcazar, kandidatkinjom za predsjednicu Europskog odbora mladih, najveće europske organizacije mladih, razgovarala je Ivana Dragičević.

Članica si upravnog odbora Europskog foruma mladih i kandidatkinja za njegovu predsjednicu. Iz tvoje perspektive, zašto je u ovom trenutku važan glas mladih u Europi?

Zato što nismo samo budućnost društva, kao što često čujemo, nego i sadašnjost. Imamo mnoge potrebe, a naša se prava ne ostvaruju. Trenutačno smo dobna skupina koja je izložena najvećem riziku od siromaštva i društvene isključenosti. Dakle, skupina smo za koju se treba pobrinuti. I imamo osjećaj da institucije ne vode brigu o nama, zapravo nas ne pokušavaju uključiti i saslušati naš glas.

Slušamo glasove stare garde, političara iz nacionalnih država ili Bruxellesa, koji govore o budućnosti, o mladima kao budućnosti, o strateškom cilju Europe kao klimatski neutralnog kontinenta, izgradnji otpornosti, naših demokracija, vrijednosti, ljudskim pravima, vladavini prava… U kojem konceptu vidiš da bi se glasove mladih moglo više čuti u ova vremena koja su odlučujuća za našu i vašu budućnost?

Zapravo, na svim poljima, ali, primjerice, sudjelovali smo u Konferenciji o budućnosti Europe, što je bio važan korak. Zapravo, ishodi Konferencije o budućnosti Europe uvelike ciljaju mlade. Govore o poštenoj naknadi za stažiranje, standardima kvalitete pri zapošljavanju mladih, sudjelovanju mladih i o mehanizmima za procjenu učinka svih politika na mlade. Mislim da je taj proces bio primjer dobre prakse jer su mnogi mladi predstavnici civilnog društva u tome sudjelovali. A što ćemo sada poduzeti u vezi sa zaključcima Konferencije? To zapravo želimo vidjeti u narednim mjesecima.

Za sada se čini da se ne poduzima ništa, no budimo optimistični. Spomenula si mnoge stvari, razgovarat ćemo o još mnogo toga što se tiče mladih. Ali želim razgovarati o sudjelovanju. Španjolka si, aktivna si, dakako, na paneuropskoj razini. Nisu svi mladi aktivni, ali stalo im je do raznih tema, shvaćaju što se događa, boje se kako će pronaći posao, što će im se dogoditi, brinu se o svojoj digitalnoj sigurnosti, mentalnom zdravlju… Kako angažirati mlade?

Kao prvo, moram reći da mnogi mladi uopće ne znaju za sudjelovanje jer o tome ne učimo u školi, a to bi trebalo biti među prvim mjestima gdje se možemo uključiti u donošenje odluka. Dakle, ključno je da imamo građanski odgoj, da u srednjim školama imamo edukaciju o sudjelovanju, ali i da imamo kanale za sudjelovanje te da ih institucije promiču. To je pravo mladih, a odgovornost je institucija promicati to sudjelovanje. Susrela sam se s mnogim mladima koji su mi rekli da im je sjajno ono što sam radila kad sam imala 14 godina i da požele da su imali tu mogućnosti. Žao mi je što mnogi nisu ni dobili šansu da se uključe u organizacije i klubove mladih jer, nažalost, nemamo svi informacije, a, kao što sam rekla, to je odgovornost javnih institucija.

Današnji se svijet vrlo brzo mijenja, vidimo ubrzanje u svakodnevnom životu, iz dana u dan se pojavljuju nove tehnologije. U tom si pogledu spomenula obrazovanje… To su veliki i spori sustavi, reforme je uvijek teško provesti. No koji su možda savjeti za uspostavu novog oblika obrazovanja za ovo novo doba, gdje bi sudjelovanje mladih moglo biti ravnopravno s nastavnicima? Jer katkad nastavnici ne mogu poučavati u suvremenim okolnostima.

Jedan od glavnih problema u obrazovanju jest to da i dalje imamo sustav u kojem nastavnik samo govori publici i ni na koji način ne pokušava potaknuti publiku na sudjelovanje. Mislim da je pandemija tu dovela do nekih promjena, usvojene su nove metode poučavanja, nove tehnologije, počeli su se koristiti neki programi i aplikacije. Mislim da je to jako dobro, da nastavnici razmišljaju o drukčijim načinima izvođenja nastave i uvođenju praktičnijih metoda pa da se mladi na drukčiji način mogu uključiti u proces učenja, tako da više uče kroz praksu umjesto da samo primaju informacije i uče što treba za test.

Spomenula si dvije vrlo važne stvari: isključenost i nejednakost. Možeš li mi navesti neke primjere diljem europskog kontinenta gdje su ovi fenomeni, globalni fenomeni, najočitiji? U kojim društvima i u kojim slučajevima si ih najeklatantnije vidjela?

Mislim da to možemo jasno vidjeti kad su posrijedi Romi. I mislim da je to pitanje s kojim se doista moramo uhvatiti ukoštac. U mnogim europskim zemljama mladim Romima prijeti rizik od siromaštva od čak 90 %. Znači, gotovo svima. Dakle, neke su zajednice ranjivije na ovu situaciju, ali i mladi općenito. Mnogi mladi siromašni su čak i ako su zaposleni jer su vrlo slabo plaćeni. Siromaštvo unatoč zaposlenju u Europi je realnost, osobito na jugu. Dakle, moramo se uhvatiti ukoštac s plaćama mladih, prekarnim radom, poslovima na određeno vrijeme koji nisu poželjni među mladima.

Među najvažnijim porukama proizašlima iz Konferencije o budućnosti Europe, osobito od mladih ljudi, bilo je stanje mentalnog zdravlja. Vidimo da sveukupna situacija glede mentalnog zdravlja nije dobra, ali zašto je to tako bitno i hitno pitanje za mlade Europljane?

Za mlade je Europljane problem mentalnog zdravlja povezan i s društvenim te ekonomskim okolnostima u kojima živimo. Dakle, ako nemamo kvalitetno zaposlenje, sigurno ćemo imati problema. Ako nismo u mogućnosti osamostaliti se jer ne možemo naći stan zbog previsokih cijena, sigurno ćemo iskusiti brige, stres i tjeskobu. Jer vidimo da nemamo životnu perspektivu, da ne možemo ostvariti svoje životne ambicije. Takva je situacija bila čak i prije COVID-a, a tijekom pandemije vidjeli smo da je najteže utjecala na mlade i zato smo sada u javnoj raspravi uočili da je mentalno zdravlje problem koje posebno pogađa mlade, ali bilo je problem čak i prije. Stoga bih to željela naglasiti, mentalno zdravlje i dobrobit uvelike su povezani s društvenim i ekonomskim okolnostima u kojima živimo.

Neki ovaj i druge probleme koje imamo u našem društvu povezuju ne samo s društvenim mrežama nego i dezinformacijama, nepronalaskom odgovarajućih kanala putem kojih se možemo izraziti, kognitivnom pristranošću, širenjem utjecaja preko interneta… Kako gledaš na otpornost mladih na dezinformacije?

Pred nama je i dalje izazov u pogledu edukacije o digitalizaciji. Dakle, stvaranje digitalnih vještina nešto je na čemu i dalje moramo raditi kroz obrazovni sustav, ali i druge organizacije koje se bave obrazovanjem. Nažalost, istina je da nisu svi mladi digitalno pismeni, što znači da se još ne znamo koristiti dostupnim alatima, kao društvo općenito. Mislim da je to pravi izazov za naše društvo. Vidim to i iz načina na koji algoritmi funkcioniraju, kako mi mladi možemo vidjeti sadržaj koji želimo na društvenim mrežama, kako, primjerice, možemo prijaviti uznemiravanje na društvenim mrežama, što osobito pogađa mlade žene.

Čula sam da neki znanstvenici generaciju Z nazivaju “neuhvatljivima”. Zašto?

Stvarno?

Neuhvatljivi su, kažu neki istraživači, jer su uvijek na mobitelu pa ne mogu doznati njihove navike, želje pa čak i političke preferencije.

Zapravo, upravo zato što u ruci po cijele dane imaju mobitel, prilično su uhvatljivi i možemo doznati mnogo informacija o njima. Zapravo, to je također jedan od problema u današnjem digitalnom dobu. Gotovo sve naše informacije spremaju se negdje na internetu te nas zabrinjava način na koji digitalne i tehnološke tvrtke koriste naše podatke.

A i neki drugi akteri, dakako, što također ima utjecaj na naše demokracije. Kad govorimo o demokraciji, jedan mi je drugi čovjek rekao da mladi žele sudjelovati, ali baš i ne glasuju, da nisu impresionirani izborima kakve znamo iz analognog doba, kad jedne nedjelje ubaciš glasački listić u kutiju, da nisu impresionirani sustavom predstavničke demokracije, političkim strankama… Kako promijeniti demokraciju u digitalnom dobu i kako razgovarati s mladima o politici?

Postoje različite škole mišljenja o tome kako mladi sudjeluju na izborima. Primjerice, na europskim izborima vidjeli smo da mladi zapravo glasuju više. Ali, istina, u mnogim državama, a zbog situacije s kojom se suočavaju, mladi gaje određeno nezadovoljstvo formalnim institucijama. Jer svakog dana svjedočimo tome da se naša prava ne ostvaruju, da nemamo posao, da se mučimo s obrazovanjem, da se ne možemo osamostaliti. Dakle, mladi kažu: “O. K., ali što oni čine za mene?” Stoga je to prvo s čime se treba uhvatiti ukoštac. Ali glede sudjelovanja i demokracije, doista vjerujem da to moramo promicati u obrazovnim sustavima, moramo više poučavati o tome kako demokratske države funkcioniraju, jer su antidemokratski pokreti u porastu diljem Europe. A svjedočimo i smanjivanju prostora za građane i organizacije građanskog društva. Stoga se moramo pobrinuti i da imamo kanale da sudjelujemo na način na koji želimo. A to se događa i s mladima, neki tradicionalni kanali vjerojatno više ne funkcioniraju, neki i dalje funkcioniraju, ali pronađimo nove načine na koje mladi žele sudjelovati. Nas nitko ne pita o tome. Mislim da bi institucije o tome više trebale pitati mlade.

Kakav osjećaj vlada na terenu? Mladi Europljani ili oni koji će prvi put glasovati 2024., nakon svega što nam se dogodilo – pandemije, rata i svega čemu sada svjedoče… Kakva su to djeca, ti 16-godišnjaci, 18-godišnjaci? Svaki je naraštaj različit, ima li nešto specifično što ih tišti? Krećeš se cijelom Europom, od sjevera do juga, kako vidiš te nove Europljane?

Strašno sam protiv te slike mladih koje nije briga za društvo ili koji uopće ne vjeruju u sustav. Jer vidimo mlade na ulicama koji traže mjere protiv klimatske krize, prema statistikama Eurostata također vidimo da nam je stalo do zapošljavanja, da želimo stati na kraj siromaštvu. Mladi se zapravo bore, doduše na različite načine. Vjerojatno ne putem istih kanala kao donositelji politika, ali i mi tražimo promjene – na ulicama, u dvoranama u kojima se donose politike, ali i na društvenim mrežama. Mnogi influenceri također šire vrlo dobre poruke i dižu svijest o društveno važnim temama. Stoga mislim da i na to trebamo obratiti pozornost.

Što Europa znači mladima?

Mislim da Europa znači optimizam…

I dalje?

Da, mislim da i dalje znači optimizam. Zapravo, tijekom protekle dvije godine pandemije vidjeli smo neke mjere koje su vrlo relevantne za mlade. I moram reći, posljednjih smo godina vidjeli da su mladi prisutniji i na političkom dnevnom redu EU-a. Europska godina mladih zgodan je naziv, ali je i promijenio nešto u mentalitetu donositelja politika. Stoga sam optimistična i doista se nadam da će se ovo nastaviti u narednim godinama. Istina, nije došlo do golemih promjena, ali, primjerice, mislim da pojačana Garancija za mlade mladima pruža optimizam.

Studirala si međunarodne odnose, afrikanistiku… Na našem kontinentu svjedočimo golemim promjenama, ali naš kontinent stari. Demografija je također velik izazov za sve nas. Južno od nas je vrlo propulzivan kontinent, u Africi će do 2050. biti milijarda mladih, ljudi mlađih od 35 godina. Kako uključiti mlade migrante i izbjeglice koji dolaze u Europu? Imali smo razne modele, ali danas ti klinci mogu biti i naši europski klinci.

Mislim da je to jedan od izazova za naše društvo i organizacije mladih: postići veću raznolikost i zastupati sve mlade koji žive u našim državama. Imam osjećaj da među mladim migrantima ponekad vlada percepcija da samo popunjavaju ona radna mjesta koja mi ne želimo, a to nije pristup koji bismo trebali imati. Trebamo prigrliti sve one koji dolaze u Europu, migrante, pomoći im da ostvare svoj puni potencijal, kao i svi drugi Europljani, da mogu napredovati kroz naš obrazovni sustav i dobiti koji god posao žele. Borila bih se protiv te predodžbe da samo dolaze uzeti naše poslove i pružati podršku društvima koje imamo. Doista želim raznolikost u Europi i mislim da možemo imati velike koristi od toga, a ne samo da razmišljamo kako ćemo održati naše društvo.

Vjeruješ li političarima?

Vjerujem. Odlučila sam vjerovati jer mislim da je to put prema naprijed. Vjerujem institucijama i ljudima koji u njima rade, ali mislim i da organizacije civilnog društva imaju svoju ulogu, moramo od njih tražiti ono što nam pripada, tražiti više, ali i kritizirati ono što ne rade dobro, a to je i naša uloga u Forumu mladih.

A koje politike u koje ti vjeruješ, ne u smislu ideologije, nego vrijednosti, moraju zastupati kako bi im vjerovala?

Za mene su vrlo važni kompromisi između različitih političkih ideologija i skupina. Zapravo, mislim da je to primjer Europskog parlamenta. Imamo vrlo različite ideologije, čak i unutar iste političke grupacije. Za mene je to primjer toga kako bi politika trebala funkcionirati: na temelju postizanja dogovora između različitih ljudi, jer to je zapravo naše društvo, vrlo je raznoliko pa i mi to moramo predstavljati.

I za sam kraj, tvoja poruka mladim Europljanima koji će 2024. godine ući u arenu svog demokratskog prava glasovanja. Čemu bi trebali težiti i što bi trebali uzeti u obzir?

Kao prvo, trebaju biti upoznati sa svojim pravima, a zatim mogu što god, jer kad znate koja su vaša prava, znate i što biste trebali zahtijevati. Dakle, prvo treba znati koja su vaša prava i biti aktivan.