Nasljeđe Haškog tribunala koji nakon tri desetljeća djelovanja zatvara svoja vrata, u N1 Newsnightu analizirao je odvjetnik Luka Mišetić koji je proveo nekoliko godina pred tim sudom kao odvjetnik generala Ante Gotovine.
Sud u Haagu proglasilo je u srijedu bivše čelnike Službe državne sigurnosti Srbije Jovicu Stanišića i Frenkija Simatovića krivima i za ubojstvo počinjeno u lipnju 1992. u Hrvatskoj u Daljskoj Planini. Na pitanje o tome je li pravda uopće pravda kad se čeka više od 20 godina, odvjetnik Mišetić kaže: “Odgođena pravda je pravda uskraćena, to je izreka Martina Luthera Kinga. To bi se moglo reći i za ovaj predmet koji je zaista trajao 20 godina što je nečuveno čak i u krugovima međunarodnog kaznenog prava. Mislim da su žrtve čekale predugo za konačnu presudu Stanišiću i Šimatoviću. Isto tako i s njihove starne predugo je da optuženik čeka 20 godina na svoju presudu. Pravda ovdje nije ispunjena. Međutim, na kraju smo ipak dobili jednu presudu u kojoj su se neke ključne stvari utvrdile. Ovo je zadnji predmet ovog tribunala koji je postojao 30 godina. Nitko iz Srbije do njih dvojice nije osuđen za zločine počinjene na teritoriju Bosne i Hercegovine. Smatram da je to djelomična pravda jer mnogi u Srbiji su bili odgovorni za devastiranje BiH i Hrvatske, ali ova dvojica su osuđena tek na kraju iako se trebalo čekati predugo za ovakvu presudu”.
Na pitanje o tome mogu li se presude Haškog tribunala gledati kao pregled povijesnih događanja odgovara: “Sasvim sigurno Haški tribunal sada ostavlja najbogatiju bazu dokaza nakon sukoba od bilo kojeg suda u povijesti. Tako da će povjesničari sigurno imati pristup jako bitnim dokazima. Sva ta svjedočenja koja su sačuvana, povjesničari će ih moći analizirati i donositi svoje zaključke. Što se tiče presuda, one mogu biti korisne povjesničarima jer oni utvrđuju neke činjenice, ali kazneni postupak je postupak u kojem sud želi ustanoviti odgovornost ili neodgovornost konkretnog optuženika pred tim sudom. Optuženik nema ulogu da zastupa svoju državu. On i njegov odvjetnik imaju dužnost braniti interese samo optuženika. Pošto on nema ulogu dokazivanja povijesne istine, sam sud nije stvoren da donosi objektivne zaključke o tome što se događalo iz povijesne perspektive o tim ratovima”.
Analizirao je i je li Haški tribunal htio kroz optužnice izbalansirati krivnju između sukobljenih strana: “Objektivno je da je sa srpske strane počinjeno najviše zločina jer su oni sudjelovali u svim sukobima devedesetih, dok su druge strane sudjelovale u jednom ili dva sukoba. Nije tu pitanje prakse suda nego prakse tužiteljstva i tu prvenstveno mislim na Carlu del Ponte koja je početkom 2000-ih kad je tražila izručenje Miloševića od Đinđića odjednom nakon što je on izručen podigla optužnice s bošnjačke, hrvatske i albanske strane i na taj način je stvorila dojam da je za kompenzaciju Srbiji što su izručili Sloboda Miloševića, optužila i vodstvo ostalih strana. Međutim, dokazano je da od tih koji su optuženi, devet su oslobođeni, iako su odslužili 40 godina ukupno u pritvoru. Devet osoba je služilo i bilo u pritvoru ukupno 40 godina na temelju politike tužiteljstva u kojoj su htjeli izbalansirati upravo na optužbe iz Srbije o pristranosti suda”.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!