Trpimir Vicko Vicković, poznati radijski voditelj je, nakon čak deset mjeseci od zaraze koronom, konačno uspio stati na svoje noge. Uz štake, ali ipak stati. I to je velika stvar za njega, jer je u 55. godini, sa svojih 185 centimetra visine, i zbog korone trideset kilograma lakši morao opet učiti hodati. Kao malo dijete.

Došli smo i do te mučne brojke od čak devet tisuća ljudi umrlih od covida. Pritisnula nas je kao najcrnji oblak, i po pitanju mortaliteta u odnosu na ostale europske zemlje stavila na vrlo loše pozicije.

“Korona mi je napravila dar-mar na živcima, u kombinaciji s autoimunom bolešću stvorila mi je Guillain-Barréov sindrom. Nisam mogao hodati, kontrolirati crijeva i mjehur. To je bila duga noćna mora. Borio sam se mjesecima. Hodam sa štakom jer me strah da ne izgubim ravnotežu. Ali hodam i jest da je to ponekad dvjesto metara, ponekad dvadeset do trideset koraka. Nakon toga stanem kako bih uhvatio zrak. Jest da se nakon dva kata moram zaustaviti i malo odmoriti. Ali krećem se.

Živci se polako, polako oporavljaju, po liječničkim procjenama trebat će mi za to oko 2,5 godine. Milimetar na dan, pa ako je do koljena 40 centimetara, to je 400 dana borbe. Borim se i sa zujanjem u ušima, u njemu kao da mi stalno žive osice. To nikada ne staje. Strpljiv sam, nemam izbora. Kako je drugima bilo, ja sam još dobro i prošao. Živ sam”, rekao je Vicko za Slobodnu Dalmaciju.

Vicku je udarila na živce, već taknute dijabetesom. Zarazio se lani, na sv. Nikolu. Prisjeća se, probudio se u ponoć želeći staviti darove u čizmice. Pokušao se dignuti, ali nije mogao. Poslušnost su potom otkazali i mjehur i crijeva. Dijagnosticirali su mu koronu, a s njom u bolnici u Dubravi i upalu živaca od struka na dolje.

“Da se razumijemo, jednom u životu mene bi dočekalo ovo stanje, dijabetičar sam, problemi sa živcima u donjem dijelu tijela mogu se očekivati kao jedna od posljedica šećerne bolesti. Ali korona sva ta kritična žarišta ubrza. Tako je i meni naprasno donijela nešto što bi me čekalo za dvadeset do trideset godina. Prošao sam puno liječničkih pretraga, ali me bodrilo što su mi kazali, idemo polako, ima nade. Idemo dalje. Dva sam mjeseca proveo u bolnici, sve to vrijeme nepomično u bolničkom krevetu”, priča.

Slijedio je oporavak na Rebru, pa onaj u Stubičkim toplicama.

Cijepio se, kaže, dva puta, a kada se ukaže potreba ići će i na treće. Na antivaksere se ljutiti neće, ali osobno ih neće ni pokušati razumjeti. Po sebi zna kako korona nije teorija zavjere, već realna i velika opasnost. Zato poštuje i propagira odgovorno ponašanje, nosi masku u zatvorenom prostoru, drži distancu, živi u razmišljanju kako će od sebe sve dati i napraviti da nekoga drugoga ne zarazi, piše Slobodna Dalmacija.