Pandemija, potresi, ekonomska kriza, rat u Ukrajini - sve to dovelo je do povećanja psihičkih problema. Posebno je to izraženo kod mladih. Istražili smo je li mentalno zdravlje tabu, odakle kreću svi problemi i kako si pomoći.
Svi smo odgajani, svi osjećamo, a opet emocije su nam jedna od većih zagonetki života. Spot kreativnog kolektiva “Bolime” iz 2017. s odmakom od pandemije ima itekako smisla i danas.
Dječji vrtić. Mjesto koje povezujemo sa smijehom, veseljem i igrom, najbezbrižnijim danima u životu. A opet i mjesto gdje se prvi put kolektivno suočavamo s prvim emocijama. Četverogodišnja Lorela te godinu stariji Lovro razgovaraju. Razgovor je krenuo tužno, zbog Amari.
“Boli me.”
“Ona nije dala cvijeće i onda sam joj rekla da joj više neću biti prijateljica.”
“Onda ga zagrlim i malo ga utješim.”
I čim je problem riješen, razgovor je krenuo. Bilo je to 20 minuta brojnih dojmova, od straha, potresa, prijateljstva, ljubavi. Nije stalo sve pa smo izdvojili ono najbolje.
“Osjećaji su kad se netko osjeća loše.”
“I kad si ljut i kad si sretan.”
“I da te jako to boli i onda počneš plakati.”
“I zaljubljeno.”
“Onda ti dugo nisi vidio i malo ti fali.”
“I onda se zaustavite i malo glavu i srce zaustavite. Onda ti zaustavi se i zaglavi slučajno u srcu i zaustaviš se jako i srce ti stane.”
Baš tako, jednostavno. Odrasli više te emocije kontroliraju i tome uče i djecu.
“Nama je važno da oni prepoznaju emocije kod sebe, kod prijatelja. I u jednu ruku da nauče regulirati i kontrolirati emocije”, kaže Ivana Prpić, odgojiteljica u vrtiću Matija Gubec.
Nedavno istraživanje na 2.500 učenika osnovnih i srednjih škola pokazalo je da je njih oko 450 razmišljalo o dizanju ruke na sebe, a svaki peti je priznao da se samoranjavao. Između 20 i 30 posto učenika imalo je ozbiljne simptome depresije, anksioznosti i stresa. Psihološka komora apelira na državu da se uvedu psihološke ambulante u domove zdravlja po uzoru na 1994. Nemaju svi novca za odlaske privatnicima, koji su, kako nam ističu, također pretrpani.
VEZANE VIJESTI
“Nažalost, psihologa na primarnoj zdravstvenoj zaštiti nema dovoljno”, kaže nam Ella Selak Bagarić, psihologinja Hrvatske psihološke komore i dodaje:
“Ono što ja primjećujem je trend da se sve više roditelja obraća za pomoć. Roditelji su umorni, jako je teško biti roditelj kada ste opterećeni egzistencijalnim brigama i biti roditelj kakav želite biti. Ono što se prvo primijeti jest pad školskog uspjeha, da se dijete povlači, ne veseli se stvarima koje su ga prije veselile.”
Rješenje je uvijek otvoreno razgovarati. Adolescencija je poznato i priznato najosjetljiviji period. Etapa hormona, prvih većih životnih događaja. Sjećate se “Bolime” s početka? Jedna životna priča potaknula je trojac profesorice Marinu Vitković i Juditu Gamulin te glumca Adriana Pezdirca da preko umjetnosti, i to konceptualne, pošalju dobre poruke.
“Bol koju osjećamo važno je pretvoriti u nešto društveno korisno. S obzirom na pandemiju i sve ljudi se nekako malo više usude neke stvari pitati, čitati, gledati. Mislim da je to neki preopterećeni sustav, od škole do socijale, koji su nekako zadnja rupa na svirali u državi, a ljudi koji rade u sustavu su preopterećeni”, kaže nam Pezdirc.
Za nju tabu svakako nije. Tena Sakar Vukić javno i recentno poznata je postala kada je odlučila svoj život izložiti javnosti. I to ne nužno obiteljski, već onaj koji živi unutar nje – njene glave. O svom suživotu s bipolarnim poremećajem govori javno što ju čini ambasadorom teme u Hrvatskoj.
“Svakako da sam imala neka preispitivanja prije nego sam izašla javno jer naše društvo koliko god se sad otvara, starije generacije su konzervativne”, objašnjava nam.
Problemu prihvaćanja doskočila je zagrebačka udruga Kako si? Krenuli su kao studenti u pandemiji, a sad već kao diplomirani psiholozi nude besplatnu online pomoć.
“Ime je nastalo jer je kroz godine to postala floskula i mi smo htjeli vratiti važnost toga pitanja. Žene se puno lakše javljaju za pomoć, puno više o tome pričaju da im je teško, a odmalena dečki ne plaču, ne žale se i onda se nekako to i nastavi dalje kroz život većine muškaraca. Ne svih, ali većine”, ističe psiholog Sandro Krašić.
Možda je za početak dovoljno iskreno odgovoriti baš na to pitanje – kako si. Tenina poruka je:
“Da ne odustaju i da se bore za sebe, da se jako bore za sebe bez obzira na sve probleme našeg zdravstvenog sustava. Da se dugo čeka, da se ne može doć na termin. Da se jednostavno tu negdje u sebi nađu jednu snagu da se bore za sebe. I da će biti teških dana i da se stvarno isplati, ne mora biti savršeno, može biti ok. I tako ga možemo živjeti jer on je jedan.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!