Umirovljenik Drago radi pola radnog vremena: "Više od toga ne bih. Čovjek u mirovini ima manje potreba"

Cijeli radni vijek proveo je u tamošnjoj Općoj županijskoj bolnici kao tehničar na održavanju sustava. Po struci je inače elektrotehničar.

Ondje ga znaju kao majstora koji bi svakodnevno popravljao sve manje i veće kvarove - od električnih i vodovodnih instalacija do medicinskih uređaja. Kada je prije sedam godina došlo vrijeme za odlazak u mirovinu, a već je zakonski bio omogućen rad umirovljenika, nekako je bilo logično da nastavi raditi taj posao.

Dva su razloga za to bila, kaže. Prvi je navika.

"Nije bilo nikoga da radi moj posao"

"Osjećao sam se fizički sposobnim. Jednostavno, navikao sam sve te godine na taj posao i nastavio sam ga raditi i po odlasku u mirovinu."

Drugi razlog je prozaičniji - nije bilo ikoga tko bi ga naslijedio ondje.

"Nije bilo mlađih zainteresiranih da uz mene uče posao, a ja nisam nikoga htio vući za uho. Pa je, eto, ispalo ovako."

U mirovinu je otišao sa 65 godina života i 46 godina radnoga staža.

"Otišao sam u mirovinu po sili zakona. A budući da su u bolnici mene trebali, ne ja njih, pitali su me bih li nastavio raditi četiri sata dnevno. Pristao sam, naravno. No više nisam zaposlenik bolnice, nego radim preko vanjskog servisa za usluge čišćenja i održavanja. Zapravo sam ostao gdje sam i bio, samo što sam sada zaposlen preko tog servisa", kaže umirovljenik Drago.

"Nemam potrebu raditi puno radno vrijeme"

Budući da je od 1. siječnja umirovljenicima omogućen i rad na puno radno vrijeme uz puni iznos plaće i pola iznosa mjesečne mirovine, pitali smo našeg sugovornika je li razmišljao o tome. On odmahuje rukom.

"Ma ne, to ne bih. Imam već dosta godina, a i supruga je bolesna pa vodim brigu o njoj. Ovoliko koliko radim mi je taman. Ne znam ni koliko dugo ću još raditi na pola radnog vremena. Možda još samo ovu godinu, vidjet ću."

No i da su okolnosti drugačije, kaže da bi bio istog stava.

"Bit ću iskren. Kad čovjek ode u mirovinu više ne treba puno toga, nema nekih velikih potreba i prohtjeva. Supruga i ja imamo mirovine od kojih možemo pristojno živjeti. Djeca su situirana i imaju svoje živote. Zaista nemam potrebu raditi na puno radno vrijeme", skromno će.

"Dok me zdravlje bude služilo, tu sam"

Za one koji su u drugačijoj situaciji, koji još imaju dovoljno snage, a i veće potrebe, Drago Gren kaže da je rad na puno radno vrijeme dobra mogućnost.

"No ja se u tome ne vidim", dodaje.

On posao koji radi na pola radnog vremena i koji je prethodno radio cijelog radnog vijeka, danas ponajviše radi iz nesebičnih razloga, da svojom umješnošću (znate ono: takvog majstora rijetko ćete naći) pomogne ustanovi i ljudima s kojima je desetljećima dijelio i dobro i loše.

"Nekad ima manje posla, nekad više. Uglavnom, dostupan sam uvijek. Ako se dogodi neki komplicirani kvar, tu sam. I dok me zdravlje bude služilo, bit ću tu. Zadovoljan sam ovako i ne bih išao na puno radno vrijeme jer ne bih ni mogao zbog supruge i obveza kod kuće", kazao je na kraju.