Kolumna Borisa Dežulovića: Ilustrirana povijest hrvatskih Debila

Dobrodošla, neradnička djeco sa sjevera, na Otok zlatne mladeži, dobrodošli u Hrvatsku, na Arhipelag debila.

Moj prijatelj Debil ima šezdeset godina i unuka od sedamnaest godina. Zlato didovo, kako i priliči sedamnaestogodišnjem bilmezu bez popravnih ispita i pametnijeg posla, cijelo je ovo ljeto proveo noseći fluorescentne zelene i plave narukvice, bauljajući od festivala do partyja, pa od partyja do festivala, tek s vremena na vrijeme javljajući djedu Debilu da je ostao bez para na narukvici. Djed Debil, jasno, nema puno novca, ali za unuka se uvijek nađe, pa se našlo i prije koji dan, kad se zlato didovo obrelo u Šibeniku, proglasivši osobni bankrot otišavši s društvom na obližnji Obonjan.

Nije moj prijatelj Debil ni znao da na otoku Obonjanu ima išta da se tamo troše novci, a kamoli da tamo postoji cijeli jedan raskošni kompleks sa spaom i wellnessom, jacuzzi-bazenima, saunama, klimatiziranim šatorima, dizajnerskim restoranima, lounge-barovima i open-air klubovima, luksuzni resort u koji se ne može ni ući ako ne platiš stotinu kuna.

Nikad dida Debil nije čuo da se za neki dalmatinski otok plaća ulaznica, a kamoli da se ulaznica plaća za mali otočić Obonjan kraj Šibenika.

Tako je moj prijatelj Debil saznao da je na Obonjanu otvoren resort za bogate mlade partijanere, zlatnu mladež s Instagrama što se kurči privatnim helikopterima, Ferrarijima, Maserattijima, penthouseima, crnim panterama i francuskim šampanjcem, pa fotografijama divljih partija s Maldiva, Sejšela, Fidžija i Obonjana skuplja lajkove oslinavljene siročadi tranzicije, što samo ulaz u Njihov Svijet plaća stotinu kuna.

Tako je, ukratko, moj prijatelj shvatio da je Debil.

Moj prijatelj nije jedini: on je pripadnik plemena Debila, jedan od sedam hiljada izviđača i akcijaša – rasnih, zdravih, mladih i snažnih debila koji su prije četrdeset godina, raspoređeni u stotinu i pedeset omladinskih radnih brigada, od 1971. do 1988. punih sedamnaest godina ne samo posve besplatno krčili, čistili, sjekli, cijepali, krampali, kopali, tovarili, teglili, vukli, slagali, miješali, zidali i rmbačili, nego se i živi lomili tražeći vezu da uopće upadnu na Saveznu omladinsku radnu akciju Otok mladosti. Jedan od sedam hiljada Debila u košuljama s Che Guevarom i Jimmijem Hendrixom, koji su mali, pusti i nenaseljeni otočić makije i zmija pretvorili u ljetni san svakog hrvatskog izviđača, na kojemu će tih godina više od stotinu tisuća klinaca iz svih krajeva Hrvatske uz logorsku vatru i gitaru shvatiti marksistički koncept društva u kojemu nema Boga, ali ima Raja.

Dalje je sve išlo onako kako već povijest hrvatskih Debila inače ide: kad je izviđački raj na Obonjanu završen, kad su Debili besplatnim radom uredili plaže, staze i logore, kad su sagrađena igrališta, objekti, amfiteatar, spremište za milijun litara vode i dva pristaništa, za jugo i za buru, te položen podvodni kabel za opskrbu otoka električnom energijom, došla je – Hrvatska Država.

Hrvatski su sudovi – jebem svakoga posebno – Otok mladosti oduzeli Savezu izviđača Hrvatske i klincima s plavim maramama, pa ga uručili Gradu Šibeniku i njegovim hadezeovskim poglavarima, ovi su ga, razumije se, odmah dali u ono, kako se to tada govorilo, javno-privatno partnerstvo s nekim konjokradicama i powerpoindžijama, oni su pak požurili prdnuti u čabar i ostaviti im milijunske dugove, a Grad je te dugove posušio predajući Obonjan na četrdesettrogodišnju koncesiju nekakvom britanskom, kako se to sad reče, investitoru, koji je rajski dalmatinski otok s cijelom infrastrukturom, mediteranskim raslinjem i blagom poduzetničkom klimom na koncu pretvorio u prestižnu glamping destinaciju za bogate mlade svirače kurcu, pobjednike bjelosvjetskih ostavinskih rasprava.

Nije, eto, moj prijatelj Debil ni znao što je to glamping, „glamurozni kamping“, kako mu je u novinama objasnio glasnogovornik novoosnovane tvrtke Obonjan Rivijera: „eko-friendly custom-dizajnirani sustav smještajnih jedinica“ sa dizajnerskim šumskim kućicama i luksuznim šatorima gadafijevske izviđačke škole, u kojima prištava šeičad i oligarščad noćenje plaća stotinu eura.

Čita tako moj prijatelj, veteran omladinskih radnih akcija Otok mladosti sedamdeset i neke, kako glasnogovornik britanskog investitora u novinama poziva bjelosvjetsku zlatnu mladež da veže ćaćine jahte za Otok mladosti, da u spektakularnom kamenom amfiteatru na djevičanskoj plaži partija s najboljim svjetskim DJ-ima – na plaži dakle koju je Debil golim rukama besplatno uređivao, u amfiteatru kojega je Debil golim rukama besplatno gradio, kako bi njegova djeca i njegove djece djeca imala rajski otok za petnaest dana besplatnog logorovanja na moru.

Čita moj prijatelj kako je, eto, sve besplatno gradeći ljepši i pravedniji svijet – golim rukama dižući iz mora otok za radničku djecu sa sjevera – na kraju sagradio Zabranjeni Otok, žicom ograđeni tajkunski resort na kojemu će bogati strani investitori uzimati pare bogatoj stranoj investitorčadi, a unuci graditelja i djeca radničke djece sa sjevera plaćati da iz šumarka, sa sigurne udaljenosti, drkaju na njihove preplanule kurvice.

I shvatiti kapitalistički koncept društva u kojemu, istina, ima Boga, ali je Raj pod četrdesettrogodišnjom koncesijom.

Dobrodošla, neradnička djeco sa sjevera, na Otok zlatne mladeži, dobrodošli u Hrvatsku, na Arhipelag debila.