Danas, dvije godine kasnije, premijer Andrej Plenković „vjerodostojnost u hrvatsku politiku“ vraća grčevito se, upravo očajnički upinjući uvjeriti gledatelje onoga davnog spota kako on s odvjetničko-bankarskim kartelom nema baš nikakve veze i kako on niti ne zna tko je i čime se bavi taj, kako ste rekli da se zove, Boris Šavorić.
„Znanje, iskustvo i radnu energiju posvetit ću boljitku Hrvatske. Ja sam Andrej Plenković i vratit ću vjerodostojnost u hrvatsku politiku“, tako se predizbornim televizijskim spotom prije dvije godine, u ljeto 2016., hrvatskim biračima predstavio do tada ni po čemu osobito poznat i prepoznat, bezlični i upravo generički saborsko-briselski birokrat sanaderovskog smjera, što je vjerodostojnost HDZ-u nakon pada Tomislava Karamarka naumio vratiti izvanredno domišljatim i originalnim sloganom „Vjerodostojno“.
„Znanje, iskustvo i radnu energiju posvetit ću boljitku Hrvatske“, govori Plenković onim prepoznatljivim hadezeovskim arogantnim samopouzdanjem, kojega valjda svi stranački kandidati za državne funkcije savladavaju na self-confidence obuci za lidere u specijalnim kampovima na padinama Velebita, istoj kakvu je – istina, jedva – prošla, recimo, i njegova kolegica iz klase Kolinda Grabar-Kitarović. „Ja sam Andrej Plenković i vratit ću vjerodostojnost u hrvatsku politiku“, kaže onda na kraju dojučerašnji briselski ćato, sad već gardom, glasom i samopouzdanjem rođenog karijernog vođe, ne više kao obećanje, nego kao izravnu prijetnju.
Danas, dvije godine kasnije, premijer Andrej Plenković čitavo svoje „znanje, iskustvo i radnu energiju“ posvećuje grčevitom, upravo očajničkom spašavanju vlastite Vlade, nepovratno kompromitirane Lex Agrokorom i aferom Hotmail, u kojoj se otkrilo kako je pisanje specijalnog zakona o državnoj intervenciji za spašavanje posrnulog Todorićevog giganta njegova ministrica Martina Dalić za milijunske konsiljerske honorare povjerila neformalnom, prijateljskom kružoku iz svog Hotmail-adresara, odvjetničko-bankarskom kartelu iz separea jednog „niskoprofilnog“ zagrebačkog restorana, okupljenom oko advokata Borisa Šavorića.
Danas, dvije godine kasnije, premijer Andrej Plenković „vjerodostojnost u hrvatsku politiku“ vraća grčevito se, upravo očajnički upinjući uvjeriti gledatelje onoga davnog spota kako on s odvjetničko-bankarskim kartelom nema baš nikakve veze i kako on niti ne zna tko je i čime se bavi taj, kako ste rekli da se zove, Boris Šavorić.
A onda će se, tako tipično hrvatski očekivano i glupo, dvije godine kasnije otkriti kako je taj davni predizborni spot – i to baš onaj dio u kojemu jaja natečenih od samopouzdanja prijeti „vraćanjem vjerodostojnosti u hrvatsku politiku“ – Plenković snimio upravo kod odvjetnika Borisa Šavorića, u istom onom raskošno retro-dizajniranom dvoetažnom uredu s pogledom na zagrebačku katedralu, u kojemu će ugledni advokat u tajnosti pisati zakon o restrukturiranju Todorićeva Agrokora!
Ni u mnogo pravnijim državama od Hrvatska nije, jasna stvar, protuzakonito snimati predizborne spotove u advokatskim uredima. I u tim, mnogo pravnijim državama – ne kažem – premijeri i ministri se na nejavnim mjestima ili „niskoprofilnim“ restoranima sastaju s odvjetničko-bankarskim kartelima i mafijaškim consiglierima, ali čak i u manje pravnim državama od Hrvatske znaju da se s njima ne komunicira cirkularnim porukama na privatnom Hotmailu.
Posebnog pak pravila o predizbornim spotovima – da se, štajaznam, nikako ne snimaju u uredima odvjetnika koji će pisati zakone o restrukturiranju posrnulih korporacija – jasno, nema, jer takvo nešto ne bi palo na pamet ni mnogo glupljim strankama od HDZ-a. Snimanje spota u uredu odvjetnika koji će pisati zakon o restrukturiranju posrnule korporacije, rekoh, nije protuzakonito, ali je jednostavno glupo.
Dvije općenite, konfekcijske rečenice o „boljitku Hrvatske“ i „vjerodostojnosti HDZ-a“ Andrej Plenković je pri tom snimio u gro-planu, krupnom kadru za koji mu nije trebao ni luksuzni interijer ni pogled na zagrebačku katedralu, u kadru dakle koji je mogao izgovoriti i u vlastitom uredu, ili sjedeći na zahodu u stranačkim prostorijama. Te dvije općenite, konfekcijske rečenice budući je premijer, ukratko, mogao snimiti baš bilo gdje – u šetnji Zrinjevcem ili pred kavezom s orangutanima u maksimirskom Zoološkom vrtu, za kormilom koćarice na krijesti olujnog desetmetarskog vala ili obješen na sajli iz vojnog helikoptera, spašavajući šesteročlanu obitelj iz vulkanskog grotla na Žumberku – bilo gdje i svugdje te je dvije rečenice Andrej Plenković mogao izgovoriti, a on je od svega izabrao izgovoriti ih u odvjetničkom uredu Šavorić u Iličkom neboderu.
Baš kao što je dvije godine kasnije zajedno s ministricom gospodarstva za tajni rad na Lex Agrokoru mogao izabrati baš bilo koji odvjetnički ured u Hrvatskoj i svijetu, a svakako neki s kojim ga se nikad neće moći dovesti u nikakvu vezu, da bi na koncu od svih izabrao ured u kojemu je snimao predizborni spot o „vjerodostojnosti HDZ-a“.
Zašto je onda – ako režiseru spota nije trebao ni retro-šik namještaj iz pedesetih, ni raskošni stakleni zid s Jelačićevim trgom i zagrebačkom katedralom – Plenković tih nekoliko sekundi snimio u odvjetničkom uredu Šavorić? Eh, zašto. Zato što je mogao. Ne zato što je glup, nego zato što, onako samopouzdan do jaja, zna da su glupi glasači.
Netko će, eto, tu stvar nazvati srećom – to, naime, što je na kraju zaista ispalo da su glasači glupi – ali sreća, znaju to polaznici okrutne self-confidence obuke u HDZ-ovim kampovima na padinama Velebita, nema ništa s tim. Danas, dvije godine kasnije, nakon što se otkrilo kako Plenković ne samo da je znao za konsiljerski odvjetničko-bankarski kartel oko odvjetnika Šavorića, nego je i predizborne spotove snimao u njegovu uredu, prema najnovijem istraživanju Crobarometra najbolji kandidat za premijera bio bi – tako tipično hrvatski očekivano i glupo – Andrej Plenković.
Pa će se – to tek pitate li se može li gluplje, očekivanije i hrvatskije – ispostaviti da je u istraživanju Crobarometra Plenković dobio 20,4 posto glasova anketiranih, u glas dakle isto koliko je glasova svih registriranih birača dobio na onim izborima prije dvije godine, prijeteći „vjerodostojnošću“ iz luksuznog odvjetničkog ureda Borisa Šavorića. Ukratko, baš nijedan od Hrvata što su na izvanrednim izborima 2016. zaokružili onog samouvjerenog i vjerodostojnog tipa zagledanog u boljitak Hrvatske, nije se u međuvremenu baš nimalo pokolebao.
Zašto? Eh, zašto. Zato što mogu.
Ne zato što oni nisu glupi, nego zato što – shvatili ste – znaju da nije glup Andrej Plenković.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
