Hrvatska, otok ljubavi

N1/Filip Brala/PIXSELL

Prije trideset-četrdeset godina, u vrijeme kad smo autostopirali Jadranskom magistralom i na tim obalama razapinjali šatore, pa po Pašmanu lovili ribu i u zoru krali kruh ostavljen ispred lokalnog dućana, niti je itko išao na taj nepristupačni otočić, niti je itko znao kako zapravo izgleda.

U neka drevna vremena služio je za zimsku ispašu ovaca i ostale stoke, a onda je ovaca i stoke nestalo, i neugledni otočić bez ijedne plaže, atraktivne litice, napuštene ribarske kućice ili barem kakve ruševne crkvice svetoga Nikole, ostao je nasred Pašmanskog kanala poput davno zaboravljenog kolpomorta, samo da smeta nautičarima put marine u Biogradu na Moru.

Onda su se opet pojavile ovce. Stoka se vratila.

Da mali, neugledni otok Galešnjak između Pašmana i biogradske rivijere ima oblik srca, saznalo se tek kad smo svijet počeli gledati svisoka, i kad smo njime umjesto autostopom stali krstariti Google Earthom. Potencijal srcolikog otočića prvi su, jasno, prepoznali takozvani marketinški stručnjaci, prodavači hrvatskih prirodnih ljepota, dizajneri magneta za frižidere i režiseri neambicioznih turističkih spotova s jeftinim kineskim dronovima i diplomama o položenim uputama za upotrebu.

Za neobični otok u obliku srca, brendiran kao Love Island, „Otok ljubavi“, pročulo se po svijetu, i uskoro nije prošlo Valentinovo da nisu maloga Galešnjaka bili puni Facebook i Instagram, i da barem par hipsterskih nekakvih parova iz Novog Zelanda ili Kanade nije kod lokalnih vjenčandžija i eventdžija uplatio vjenčanje na hartšejpd kroejšn ajlandu u romantični sanset nad Pašmanskim kanalom.

Da su se ovce vratile na otok prvi put se tako čulo prije točno pet godina, u ljeto 2013., kad su sve hrvatske novine, portali i televizije dramatičnim naslovima javile o strašnom ekocidu i zločinu nad Galešnjakom, pa uz „šokantne!“ zračne fotografije ranjenog romantičnog otoka – sa dvije goleme brazde preko njegova kamenog, u makiju zaraslog tijela – javile kako su „neodgovorni“ vlasnici zemljišta „devastirali“, „preorali“ i „zauvijek unakazili“ naš „svjetski poznati otok ljubavi“. I najvećem ignorantu već je iz fotografija bilo jasno o čemu je riječ, i nije trebalo čitati vijest da bi se shvatilo ono što je u njoj stajalo: da su „neodgovorni vlasnici“ na zapuštenom otočiću iskrčili nekoliko hiljada kvadratnih metara kako bi posadili – masline. Pa ipak je ovcama iz novina, portala i televizija to bio nepojamni zločin nad otočićem.

Maloumni mediji nahuškali su tako anonimnu komentatorsku rulju s vilama i bakljama na ljude koji su – valja za svaki slučaj ponoviti – naumili na svojoj zemlji posaditi masline. Umjesto da na srcolikom „otoku ljubavi“ organiziraju hipsterska vjenčanja, za što ga je Bog takvoga i stvorio.

Pet je Valentinova prošlo je otada – „ranjeni“ Galešnjak, hvala na pitanju, dobro se oporavio, masline su lijepo izrasle i oni „ožiljci“ jedva da se iz drona više i vide – a ovih dana, točno pet godina kasnije, vratila se na otok i ona rulja s bakljama.

I to doslovno, baš s bakljama u rukama.

Uoči četvrtfinalne utakmice Hrvatske i Rusije na Svjetskom nogometnom prvenstvu nekim je lokalnim veseljacima pala na um blistava ideja: da se njih stotinu-dvije okupi na Galešnjaku, poredaju uz njegovu obalu i na znak „tri, dva, jedan“ svi upale bengalke, pa da dronom iz zraka snime „otok ljubavi“ uokviren navijačkim bakljama, jedinstveno „srce vatreno“ kao znak podrške našim vitezovima u Rusiji. Spektakularna fotografija, računali su oni, obići će svijet, i svi će znati kako Hrvati imaju najljepšu obalu i najljepše otoke na svijetu, i kako vole svoju nogometnu reprezentaciju, i uopće kako su neviđeno fanatičan i dosjetljiv narod ti, kako se zovu, Hrvati.

Ideja je, priznat ćete, bila briljantna – vrelo ljeto, mjesec srpanj, trideset u hladu, par hektara borove šume, suhe makije i sparušene trave, poslijepodnevni maestral i dvije stotine upaljenih bengalki: što je, zaboga, moglo poći krivo?

To se, eto, do dana današnjeg pitaju i organizatori performansa, i urednici lokalnog biogradskog radija, koji je toga dana prenio poziv organizatora dobrovoljcima da se sutradan u sedam navečer u što većem broju okupe na „otoku ljubavi“, gdje će, sad točno citiram, „svaka osoba dobiti bengalku koju treba vratiti izgorenu“, kao dokaz dakle – dobro ste shvatili – da nisu zabušavali i da su je zaista i upalili. Što je, međutim, pošlo ukrivo, gdje je bila greška, tko je, kad i kako točno zajebao, đavo će znati, tek u osam sati Javna vatrogasna postrojba Zadar javila je da je na otoku Galešnjaku izbio – požar.

Sedam puta provjeravali su zbunjeni geniji iz organizacijskog odbora, kapi kiše nije toga dana palo, vreo je bio srpanjski dan, makija i trava suhe kao barut, a svih dvjesto navijačkih baklji, do posljednje, vraćeno upotrijebljeno i izgoreno, pa ipak je na Galešnjaku planuo požar. Kako, u pičku materinu?, pitali su se geniji. Što se sve moralo poklopiti, kakav se to nevjerojatni slijed događaja morao namjestiti da toga dana na Galešnjaku izbije požar, koje su uopće šanse da zapaljena bengalka usred ljeta zapali suhu makiju? – pitala se rulja s bakljama, isti onaj ovčji soj što je pet godina ranije razapeo čovjeka zato što je iskrčio srcoliki otok kako bi posadio masline.

Marketing – i to bi otprilike bilo naravoučenije ove poučne priče o nesretnom malom otoku Galešnjaku – smrzava mozak i suspendira zdrav razum, pretvarajući ljudsku zajednicu u rulju s bakljama. Tako preparirana rulja vilama će i bakljama napasti ljude što rade napasti zato što uništavaju prirodu, pa već sutradan hladnokrvno – dobro, više vrućekrvno – istim tim bakljama uništiti istu tu prirodu, sve pokazujući svoju silnu i običnim smrtnicima nerazumljivu ljubav.

Dobrodošli u Hrvatsku, dobrodošli na otok ljubavi – nedaleki mali otok neobična oblika za ispašu ovaca i ostale stoke.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.