Bilo je tako bolno predvidljivo.
Ispraćeni na Europsko prvenstvo u Njemačkoj kao potpuni autsajderi, ruševine nekoć moćne svjetske rukometne sile, reprezentativci Hrvatske već su u prvom kolu naletjeli na strašnu Španjolsku, aktualne viceprvake Europe i brončane s posljednjeg svjetskog prvenstva. U posve nenormalnoj utakmici, kakvu nismo gledali niti u zlatnoj epohi Ivana Balića, Mirze Džombe i Pere Metličića, otpisana Hrvatska u Mannheimu je pomela Španjolsku s parketa: u divljem ritmu, kao da igraju na metamfetaminima, hrvatski su rukometaši pucali nezapamćenom preciznošću od devedeset pet posto, Ivan Martinović i Mario Šoštarić utrpali su po osam komada, nesretni španjolski vratar Pérez de Vargas u svih je šezdeset minuta imao jednu jedinu obranu – i to kad mu je iz zajebancije, s kraja na kraj terena, pucao hrvatski vratar – i završilo je s nestvarnih deset razlike, 39-29.
Rukometni svijet bio je zaprepašten. Nitko nikad na velikom natjecanju nije pucao devedeset pet posto. Nitko nikad Španjolce nije raznio s deset razlike. Rađa li se to nova svjetska sila, pitali su se rukometni stručnjaci, klanjajući se Hrvatima koji su tako već na startu protiv favorita cijelog Eura upisali dva sigurna boda za drugi krug, svečano otvorivši široku auto-cestu do polufinala.
I što je onda napravilo vodstvo hrvatske reprezentacije?
U nedjelju, na dan utakmice drugog kola protiv Austrije, cijela hrvatska rukometna ekspedicija na čelu s izbornikom Goranom Perkovcem pridružila se hrvatskoj zajednici u Mannheimu na svetoj misi u crkvi svetoga Duha, primila blagoslov i svete sakramente, pa se fotografirala sa svećenikom i ministrantima, objavivši fotografiju na stranici Hrvatskog rukometnog saveza, uz poruku: “Vjera, ljubav i domovina!” “Naši rukometaši molili su Duha Božjega da bude s njima”, odao je novinarima kasnije župnik Robert Ružić, uvjeren kako će “uz pomoć Duha Božjeg doći do zlatnog odličja.”
Sve dalje bilo je, rekoh, bolno predvidljivo.
Iste večeri, hrvatski su rukometaši pričešćeni, blagoslovljeni i pojačani Duhom Božjem protiv potpunih autsajdera iz Austrije – izvanrednih dvadesetih s posljednjeg europskog prvenstva – jedva nekako izvukli neriješenih 28-28.
Onda je u prvoj utakmici drugog kruga prvenstva Hrvatska uz pomoć Duha Božjega izgubila od moćne Francuske 32-34, dovevši se u situaciju da za prolaz u polufinale mora pobijediti u sve preostale tri utakmice.
Onda su već u prvoj, protiv Mađarske – veličanstvene petnaeste s prošlog Europskog prvenstva, koja Hrvatsku nije pobijedila više od dvadeset pet godina – hrvatski rukometaši uz pomoć Duha Božjeg glatko izgubili 26-29, ostavši tek na tankim hipotetičkim šansama za polufinale.
Onda su u sljedećoj utakmici, protiv posljednjeplasiranog Islanda, reprezentacije bez ikakvih šansi za prolaz, izgubili s glatkih 30-35 i spakirali stvari za povratak kući.
Što se dogodilo nakon one veličanstvene partije protiv Španjolaca, pitala se cijela Hrvatska.
Što se dogodilo s atomskom Hrvatskom iz prvog kola, pitao se cijeli onaj rukometni svijet.
Što se dogodilo?! Odakle da počnem?
Prije točno osam godina, recimo: u siječnju 2016., Hrvatska je u posljednjem kolu druge faze Europskog prvenstva igrala protiv domaćina Poljske, zajedno s Francuzima već sigurnima u polufinalu, i samo je nekakav posve nevjerojatni rasplet mogao tamo ugurati posrnule Hrvate, s jednom jedinom pobjedom i nedostižnih petnaest golova manje od Francuza: da Norvežani, koji nikad u cjelokupnoj svojoj historiji nikad ništa osvojili nisu, pobijede strašnu Francusku, aktualne europske, svjetske i olimpijske prvake, pa da Hrvatska onda divovski manjak u gol-razlici nadoknadi protiv nabrijane Poljske, koja ih je porazbijala godinu dana ranije na Svjetskom prvenstvu u Kataru. I koja je sad igrala pred svojim navijačima.
Ukratko, nije bilo jebene šanse.
Ili je barem nije trebalo biti: Nakon što su Norvežani zaista šokirali Francuze, pobijedivši ih s četiri gola razlike, Hrvatima je protiv poljskih domaćina za prolaz u polufinale trebala pobjeda od nezamislivih plus jedanaest. Nitko nikad u povijesti igre nije nadoknadio jedanaest golova manjka. Ne u četvrtfinalu europskog prvenstva, ne protiv napaljenih i nabrijanih domaćina.
Da skratim, u posve nenormalnoj utakmici, kakvu nismo gledali niti u zlatnoj epohi Ivana Balića, Mirze Džombe i Pere Metličića, otpisana je Hrvatska u Krakowu pomela Poljsku s parketa: potrebnih jedanaest razlike dohvatili su već nakon šest minuta drugog poluvremena, a petnaestak minuta prije kraja bilo je 30-13, somnambulnih plus sedamnaest. U divljem ritmu, kao da igraju na metamfetaminima, završili su s plus četrnaest, i hrvatska reprezentacija, koja se prije utakmice već odjavila na recepciji hotela, bila je u polufinalu. “Čudo u Krakowu”. Tako je do danas ostalo zapisano ono što je zaprepašteni svijet vidio te srijede.
I što je onda napravio hrvatski selektor Željko Babić?
“Ja moram reći ono što osjećam, ovo je čudo iz Međugorja! Zahvaljujem svom prijatelju Isusu, neka mi oprosti moju slabu vjeru. Ne bih se nikad kladio protiv Isusa i Gospe Međugorske. Nikada!”, rekao je nakon utakmice vidno rastrojeni Babić, pa dodao: “Nosim maleni križ sa sobom, stavim ga pokraj sebe i razgovaram s Isusom. Kad sam ljut i kad sumnjam, ili kad sam tužan, kažem mu: ‘Dovde si me doveo, sad mi pomogni.'”
Nakon čega su hrvatski rukometaši, pojačani Isusom i Gospom Međugorskom, dva dana kasnije u polufinalu izgubili od Španjolske s glatkih 29-33.
Osam mjeseci kasnije, na primjer, hrvatska je rukometna reprezentacija otputovala na Olimpijske igre u Rio de Janeiro i s četiri uzastopne pobjede porazbijala grupnu fazu – pobijedivši putem strašne Dance i još strašnije Francuze, protiv kojih su u posljednjih petnaest utakmica imali čak jedanaest poraza – plasiravši se u četvrtfinale, gdje su ih čekale stare mušterije iz Poljske.
I što je tada napravio izbornik Babić?
“Mir mi omogućuje ono što govori Isus, moj mir je u mom duhu. Duh Sveti mi daje mir”, najavio je hrvatski selektor olimpijsko četvrtfinale. “Meni je jedini autoritet Isus Krist. Isus je rekao: ‘Po djelima ćete me poznati.'”
Nakon čega, sve uz mir Duha Svetoga i autoritet Isusa Krista, hrvatski rukometaši dva dana kasnije izgubili od Poljske s glatkih 27-30.
I tako svaki put. Budala bi do tada shvatila, ali ne i Hrvati. Kad je tako – samo još ovaj primjer – sljedećeg siječnja Hrvatska u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Francuskoj pobijedila Španjolsku, a selektor Babić opet javno zahvalio Gospi i Isusu, Hrvatska je, jasno, odmah u polufinalu izgubila od Norveške.
I što je onda, nakon svega, pred utakmicu za treće mjesto napravio Željko Babić?
“Zahvaljujem Bogu na svemu”, i dalje se skrušeno zahvaljivao hrvatski izbornik, pa utakmicu za broncu protiv Slovenije najavio riječima: “Neka bude Božja volja.”
Dalje znate i sami: Hrvatska je uz Božju pomoć samo sedam minuta prije kraja utakmice imala golemih plus pet i igrača više, a onda je otpisana Slovenija u divljem ritmu, kao da igra na metamfetaminima, u sljedećih šest minuta pomela hrvatske rukometaše s parketa i napravila somnambulnih 7-1, pobijedila 31-30 i uzela svoju povijesnu prvu broncu. Cinik bi rekao, “Božja volja”, ali nije: bila je to volja slovenskih rukometaša.
Što se dakle dogodilo u Njemačkoj? Ja ću vam reći što se dogodilo: Bog ne radi. Isus, Gospa i Duh Sveti ne rade. Jednostavno, ne ferceraju. Ili je dakle to – ili Nebesa ne rade – ili ipak rade, ali iz nekog razloga ne vole Hrvate. Trećeg objašnjenja nema. Džabe vrtite po glavi, ja sam već provjerio sve mogućnosti. Samo su dvije: ili Boga ima, samo što ne voli Hrvate, ili ih voli, samo što Ga nema.
I budala bi shvatila, ali u nas nema budala.
Ostali, recimo, i dalje misle da je riječ o rukometu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1info.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
