Reakcije publike u Madridu i Barceloni bile su "divne" na hrvatski film "Veće od traume“, koji konkurira za španjolsku nagradu Goya, rekla je u nedjelju redateljica Vedrana Pribačić u intervjuu za Hinu.

Dokumentarni film govori o traumi žena žrtava ratnih zločina i procesu ozdravljenja, te je prvi ikada izabrani predstavnik Hrvatske u natjecanju za Goyu, španjolsku inačicu američkog Oscara.

„Reakcije gledatelja u Barceloni i Madridu bile su doista divne. Razgovor s publikom bio je dirljiv, odlično su shvatili poruku koju smo Mirta i ja željele poslati ovim filmom. Duboko su se povezali s našim protagonisticama“, kaže Pribačić.

Film je bio prikazan u Madridu 17. studenog (dvije projekcije) i u Barceloni 18. studenog (jedna projekcija) u sklopu Goya PR kampanje koja završava u ponedjeljak. Cilj je ući među pet kandidata u kategoriji najboljeg europskog filma. Film se sada nalazi među deset kandidata.

Pribačić (45) s producenticom Mirtom Puhlovski (44) predstavlja po Europi film snimljen 2022. godine, a koji je hrvatski žiri izabrao 28. kolovoza da se natječe za Goyu.

„Slično iskustvo imale smo na skoro svim projekcijama do sada, nevezano uz zemlju u kojoj smo bile. Univerzalna priča o liječenju traume, kroz oči žena, heroina našeg filma. To je nešto s čime se mnogi mogu povezati“, dodaje.

U Španjolskoj je film bio premijerno prikazan upravo na obljetnicu Dana sjećanja na žrtve Vukovara.

„Termin prikazivanja donekle i nismo mogle birati jer je ovisio o kinima u Španjolskoj, to jest kada su slobodna. Činjenica da su se termini poklopili s tako važnom obljetnicom, dala je jednu težinu cijeloj priči. Ne smatramo to slučajnim događajem“, napominje Pribačić.

Tijekom tri godine film prati stanja i doživljaje triju žena traumatiziranih u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine te proces njihovog osnaživanja kroz iznošenje potresnih priča. Hrvatice Mariju i Katicu te Srpkinju Anu silovali su srpski vojnici u Slavoniji.

„Nismo željele napraviti film o svjedočanstvima iz rata nakon kojeg gledatelj ode iz kina s grčem u želucu i mržnjom prema cijelom svijetu. Željele smo napraviti film koji dubinski i iskreno progovara o mogućnosti zaliječenja transgeneracijskih trauma, koje se iz generacije u generaciju ponavljaju na ovim prostorima, ali i svugdje u svijetu“, kaže Pribačić.

Mirtu je vodila ideja unutarnje promjene. Može li se nešto tako intimno kao rad na sebi prenijeti na veliko platno? Vedrana je pak u početku željela snimiti susjedu koja dijeli sličnu sudbinu kao i protagonistice filma. Mirta je znala za program ‘Ja sam mnogo više od moje traume’ jer je poznavala neke od praktičara koji su osmislili program.

„To je jedini program u Hrvatskoj osmišljen specijalno za ovakav tip ratnog zlostavljanja – silovanje i zatočeništvo, a koji ne koristi medikamente. Činjenica da je to jedini program duboko me je užasnula. Shvatila sam da tisuće ljudi, mojih sugrađana i članova njihovih obitelji te njihovi prijatelji, trpe posljedice rata, koji je završio prije tri desetljeća“, napominje Pribačić.

Taj program koji djeluje i pomaže ukinut je međutim zbog nedostatka sredstava, upozorava Pribačić.

“Na nama je da se zapitamo zašto svi mi to prešutno dopuštamo. Da se nakon rata obnavljaju šume, zgrade, ekonomije, i tako dalje, ali ne i ljudske duše”, ističe.

Žene, protagonistice filma, su mnogo bolje nego što su bile ovih zadnjih desetljeća. Opet su otkrile sebe, povezale se sa svojom dušom i napravile prve korake ka iscjeljenju.

Na film su ponosne te s autoricama sudjeluju na premijerama, kada im to zdravlje i obveze dopuste. Doživjele su stajaće ovacije od kino publike.

„A do tada su bile marginalizirane od društva i politike, koja je cijelu stvar gurala pod tepih“, kaže Pribačić.

S filmom su doživjele istinsko prihvaćanje svojih sugrađana i medija. Film i dalje terapijski utječe na protagonistice. Gledajući ga mogu se podsjetiti na to što su programom osnaživanja prošle i učinile za sebe.

„Naše protagonistice su heroine koje su izašle iz traume koja im je postala dio identiteta, one su sada ‘Veće od svoje traume’ i same su to za sebe napravile. Nije im to u tome pomogla nekakva presuda ili nekakav sud za ratne zločine, naprotiv“, kaže autorica.

„Na žalost, silovatelji u pravilu nisu osuđeni, kako u miru, tako i u ratu. Pogledajte današnje presude silovateljima u miru, one su i rijetke i kazne su male. Ispada da zakonodavstvo podržava silovanje“, dodaje.

Film istovremeno još živi festivalski život. Autorice su pozvane na ‘Eastern Neighbours Film Festival’ u Haag, a nakon toga idu na ‘This human world’ u Austriju. Među izabranima su i za još neke festivale u Španjolskoj, a također čekaju rezultate drugih festivala na koje su se prijavile. Film je osvojio  11 nagrada i posebnih priznanja, što domaćih što internacionalnih.

Oko 2.000 glasača Španjolske filmske akademije odlučit će hoće li se film naći među pet kandidata za nagradu Goya koja se održava 11. veljače u Sevilli.

Pribačić, međutim, kaže da ona i Puhlovski nemaju očekivanja od tog izbora.

„U konkurenciji smo s redateljima i filmovima od kojih su mnogi svjetski poznati i dobitnici najrenomiranijih nagrada, a čiji je budžet za kampanju u veličini budžeta cijelog filma, te čiji su filmovi već u kino distribuciji u cijeloj Španjolskoj s ogromnim pratećim PR-om“, kaže Pribačić.

„Mirti i meni je pak ovo prvi dugometražni film pa smatramo da su male šanse da uđemo među tih petero“, dodaje.

No kaže da film ima svoj život koji ih uvijek iznenadi.

„Energija izliječenja i unutarnja promjena je nešto što vodi i nas i ovaj film. To je lijepa, snažna i svijetla energija“, napominje autorica.

„Ovaj film je želio biti snimljen i nije slučajno da je sad i u Španjolskoj. Cijelom svijetu treba proces izlječenja. Ovaj film će doći do svakoga tko ga treba pogledati“, zaključuje.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.