'Imali smo sindikalna odmarališta koja su omogućavala svima da odvedu obitelj na godišnji odmor - na more, u banju, na planinu. I mogli smo hodati ulicama u ponoć ili u četiri ujutro, bez straha da će netko pucati, netko nas napasti, neko nas pokrasti...', pišu čitatelji N1 u komentarima ispod teksta o razlozima žaljenja za životom u bivšoj državi.
“Nije bilo razlika, nije bilo polariziranosti, svi smo imali podjednako, svi smo se mogli liječiti, školovati, ići na more… Danas – liječenje, škola i odmori namijenjeni su isključivo manjini, tj. bogatima”, smatra čitatelj N1info.com.
Čitatelji tvrde da se živjelo lakše i bolje te da društvene podjele nisu bile toliko vidljive.
VEZANE VIJESTI
“Imali smo sindikalna odmarališta koja su omogućavala svima da odvedu obitelj na godišnji odmor – na more, u banju, na planinu. I mogli smo hodati ulicama u ponoć ili u četiri ujutro, bez straha da će netko pucati, netko nas napasti, neko nas pokrasti, ali smo sretali milicajce koji bi nam poželjeli dobru večer”, sumira svoje iskustvo još jedan čitatelj.
“I Igor Mandić je bio faca – a uvijek je bilo i bit će mediokriteta koji se zgražaju. Jedno drugačije vrijeme, drugačije vrijednosti… Trebalo je održati kontinuitet po svaku cijenu. Ovako, svi smo na debelom gubitku. Netko reče da je Srbija nazadovala u 1974. A gdje je otišao svijet?”, upitao se jedan čitatelj.
Neki stanovnici bivše Jugoslavije izbjegli su tijekom rata u inozemstvo. Bez obzira na odlične plaće i uvjete života vani, tvrde da se u Jugoslaviji živjelo bolje.
“Rođen sam u bivšoj Jugoslaviji. Živim u inozemstvu. Zarađujem 6.000 eura mjesečno. Sutra bi se vratio kući kada bi se stvorila Jugoslavija”, piše nam jedan čitatelj dok drugi zaključuje – “e da, bila su to teška vremena, kamo li sreće da se ponove”.
