Sve više turista hrli na Antarktiku. Kako osigurati da i njoj ne naštete?

Nekontrolirani rast turizma na Antarktici mogao bi ugroziti upravo ono prirodno okruženje koje privlači posjetitelje. To bi bilo loše za turističke operatere i posjetitelje, ali i za Antarktiku – te cijeli planet, piše Conversation.

Tijekom posljednja dva tjedna, države koje odlučuju koje su ljudske aktivnosti dopuštene na Antarktici sastale su se u Italiji. Sastanak uključuje rasprave posebne radne skupine koja se bavi pitanjima turizma.

Nije lako upravljati turistima na kontinentu koji nije pod jurisdikcijom nijedne zemlje. Pa, kako spriječiti da Antarktika bude „previše voljena“? Odgovor bi mogao ležati u ekonomiji.

Budući trendovi posjetitelja

Nedavno smo modelirali moguće trendove broja posjetitelja. Konzervativni scenarij predviđa oko 285.000 turista do sezone 2033.–34., dok bi u manje konzervativnom scenariju broj mogao narasti i do 450.000 – iako ta brojka uključuje zaostalu potražnju zbog COVID-19 ograničenja koja će vjerojatno oslabjeti.

Velika većina turista posjećuje Antarktički poluotok brodskim krstarenjima. Mali udio dolazi u Rossovo more i unutrašnjost kontinenta.

Turizam na Antarktici reguliran je međunarodnim sporazumima poznatim kao Antarktički ugovorni sustav, te Međunarodnom udrugom turističkih operatera za Antarktiku (IAATO).

Antarktički sustav poznat je po sporosti i političkim tenzijama, dok IAATO nema ovlasti ograničiti broj posjetitelja.

Pritisak na krhki kontinent

Oko dvije trećine turista iskrcava se na kopno. Posjetitelji mogu ugroziti osjetljive ekosustave:

• zbijanjem tla,
  
• gaženjem osjetljive vegetacije,
  
• unošenjem stranih mikroorganizama i biljaka,
  
• uznemiravanjem kolonija ptica i tuljana.
  

Čak i kad brodovi ne pristaju, mogu uzrokovati onečišćenje zraka, vode i buku, a sidrenje može oštetiti morsko dno.

Zatim su tu i emisije ugljika: svaki putnik na krstarenju proizvede između 3,2 i 4,1 tone CO₂ – bez uračunavanja puta do luke polaska. To je jednako prosječnoj godišnjoj emisiji po osobi.

Globalno zagrijavanje već oštećuje Antarktiku: ledenjaci i ledene ploče se povlače, a morski led se smanjuje, što utječe na životinje i biljke.

Iako turizam u Antarktici čini mali dio ukupnih emisija, industrija ima moralnu odgovornost zaštititi područje koje joj osigurava opstanak. Osim toga, može pogoršati utjecaje klimatskih promjena i destabilizirati krhke ekosustave.

Neki operateri koriste hibridne brodove, manje zagađujuća goriva i kompenziraju emisije kako bi ponudili "karbonski neutralna" putovanja. IAATO je obećao prepoloviti emisije do 2050. – pozitivan korak.

Može li ekonomija zaštititi Antarktiku?

Ekonomski alati poput poreza, sustava ograničenja i trgovine emisijama te certifikacija već se koriste u upravljanju okolišem diljem svijeta. Istraživanja pokazuju da bi mogli spriječiti i nekontrolirani rast turizma na Antarktici.

Jedna opcija je turistički porez – prihod bi se koristio za praćenje okoliša, provedbu pravila i financiranje znanstvenih istraživanja.

Sličan model već postoji u Butanu, gdje svaki turist plaća 100 američkih dolara po noćenju. Porez bi mogao odvratiti putnike ograničenog budžeta, no ne i one s višim prihodima u potrazi za jedinstvenim iskustvima.

Druga opcija je sustav "ograniči i trguj", koji bi ograničio broj dozvola za posjete. Dozvole bi se raspodijelile među operaterima ili državama – putem pregovora, aukcije ili lutrije – a neiskorištene dozvole mogle bi se prodavati.

Sličan model uspješno se koristi na Lord Howe otoku (bez trgovanja).

No, svaki sustav ograničenja mora se temeljiti na dokazima o tome koliko okoliš može podnijeti – a takvih podataka za Antarktiku trenutno nema dovoljno. Također, raspodjela dozvola mora biti pravedna i uključiva.

Postojeći standardi mogli bi se nadopuniti neovisnim certifikacijama – npr. onima za smanjenje emisija CO₂ – uz strogo nadgledanje kako bi se spriječio "zeleni marketing".

Pogled unaprijed

Zbog kompleksnosti upravljanja Antarktikom, istraživanja pokazuju da je najizvediviji pristup kombinacija ekonomskih alata i regulatornih mjera.

Do sada su potpisnici Antarktičkog ugovora donijeli vrlo malo obvezujućih pravila za turističku industriju. Neki će ekonomski alati biti prihvatljiviji od drugih, no ne poduzeti ništa – nije rješenje.