U selima u okolini Sokoca u BiH gotovo da nema mještana. U pet sela živi manje od 50 stanovnika i samo jedno dijete. Jedno od sela zove se Kaljine. Bez dućana, bez ljekarne, bez djece i bez škole. Život u surovim vremenskim uvjetima je težak, a još je teže zaraditi za život.
Gavrilo Lazarević s obitelji, nakon potpisivanja dejtonskog sporazuma i kraja rata, iz Vogošće dolazi u alternativni smještaj u selu Kaljina.
”1999. godine su mi ponudili ili deložaciju ili da kupim. I ja sam mislio da budem tu do proljeća, oni su mi rekli da moram seliti. Zima bila, snijeg bio dubok, to sam kupio i to me je navelo da tu ostanem”, kaže Gavrilo Lazarević.
Osim Gavrilove obitelji, u ovom selu 20-ak kilometara od Sokoca, živi svega 5-6 ljudi, uglavnom starih. Među porušenim i propalim kućama i barakama, blatnjavim cestama uzdižu se nova džamija i crkva u izgradnji.
‘‘Ti vjerski objekti, to je po potrebi. Tamo hodža dođe petkom na molitvu, ovdje pop dolazi kad ga narod zovne, ako neko umre i tako”, priča Lazarević.
Kaljina je nekada imala četiri djece, nekoliko kafića, dvije škole. Danas nema ništa od toga. U surovim klimatskim uslovima, mještani se dovijaju da zarade za život.
”Situacija je takva da moraš sebi izmisliti posao da bi živio”, dodaje Lazarević.
U ovom selu podjele ne postoje – na bilo kojoj osnovi. Srbi i Bošnjaci oduvijek su zajedno živjeli. Danas su im zajedničke brige i problemi.
‘‘Najpotrebniji mi je traktor. Ja imam zemlju, sve 1/1 na meni, to znaju moji susjedi. I da se obrađuje ta zemlja. A ručno ne mogu”, ističe Muhamed Hrnjić, mještanin ovog sela.
Ovi ljudi nekada su imali sve – posao, plaću, bolji smještaj. Prilagodili su se životu u Kaljinama, ali neke stvari i dalje su teške.
‘‘Za neku malu sitnicu vi morate otići i 20 kilometara. To je vrlo teško. Nebitno je li to u kupovinu, do ljekarne, do osnovnih nekih stvari, a da ne pričam do liječnik”, žali se Stana Lazarević.
U Kaljine dolaze rijetki. Ljeti, dolaze oni koji tu imaju vikendice i selo nakratko oživi. Stalno se vraćaju samo oni koji donose račune.
