Prije dvadeset i pet godina, 6. svibnja 1994., britanska vladarica Elizabeta i francuski predsjednik Francois Mitterrand sjeli su u njezin kraljevski Rolls-Royce koji je ukrcan na podmorski vlak do Britanije. Bio je to 50 kilometara dug put tunelom koji se planirao dva stoljeća.
U tunelu sto metara ispod morske površine slijedili su ih njihovi supružnici u službenome francuskom Citroenu. Od toga dana do danas istim putem prošlo je više od 430 milijuna putnika i četvrtina robne razmjene Britanije i Europe. Bio je to inženjerski podvig koji je koštao milijarde eura, otežan odgodama, izazovima i iznenađenjima.
SAZNAJTE VIŠE
Počelo je s Napoleonom
Francuski inženjer rudarstva Albert Mathieu-Favier još je 1802. Napoleonu predstavio plan za tunel ispod La Manchea. Zamisao je bila da se njime koriste konjske zaprege. Raznih ideja, od mostova do podzemnih cijevi, kasnije je bilo na desetine.
Godine 1855. prijedlog Francuza Aimea Thome de Gamonda o gradnji željezničkog tunela dobio je odobrenje kraljice Viktorije i Napoleona III. Osjetljivo pitanje ventilacije riješio je britanski inženjer William Low.
Po tom projektu prokopana su dva kilometra trase od 1878. do 1883., ali su se tada Britanci povukli iz “strateških razloga”. Netko iz vlasti tada se zabrinuo da će tunel otežati obranu otoka.
Sedamdeset i pet godina i dva svjetska rata kasnije, projekt je ponovo oživljen. Godine 1957. formirana je zajednička skupina za istraživanje projekta, a otprilike desetljeće poslije odlučeno je o gradnji.
Radovi su započeli 1973. Iskopano je oko 300 metara s francuske strane i 400 metara s britanske kada je premijer Harold Wilson zaustavio gradnju zbog financijske krize.
Most ili tunel?
Nakon što je Margaret Thatcher preuzela vlast u Britaniji 1979., a Mitterrand u Francuskoj dvije godine poslije, projekt je dobio novi zamah. Mješovita skupina stručnjaka predstavila je četiri opcije: željeznički most, cestovni most, željeznički tunel i cestovni tunel.
Većina Britanaca, kao i njihova premijerka, preferirala je cestovnu vezu, Francuzima je draža bila željeznička. Zeleno svjetlo naposljetku je dobio dvocijevni željeznički tunel. Sporazum o gradnji Eurotunela potpisan je u Canterburyju u veljači 1986.
Na najvećem europskom gradilištu bilo je zaposleno 15 tisuća ljudi. Uz odgode, štrajkove i tehničke probleme, tunel je napredovao tempom od otprilike 500 metara mjesečno.
I tada, 1. prosinca 1990., točno u 12 sati i 12 minuta, radnici s francuske i britanske strane probili su zadnju stijenu koja ih je razdavajala i spojili se u tunelu.
Kraljica i predsjednik
Radovi su završeni u prosincu 1993., nakon šest godina. Stajali su života devetoricu radnika.
“Spoj francuskog elana i britanske praktičnosti dao je čudesan rezultat”, rekla je kraljica na svečanosti u francuskom gradu Coquellesu 6. svibnja 1994.
“Mi sada, gospođo, imamo kopnenu granicu”, dodao je Mitterrand i naglasio kako će tunel ojačati EU i jedinstveno europsko tržište.
Nakon što su prerezali crveno-bijelo-plavu vrpcu, kraljica i predsjednik sjeli su u njezin tamnocrveni Rolls-Royce, koji je zbog veličine morao biti ukrcan na vlak predviđen za prijevoz autobusa i kamiona, i odvezli se na britansku stranu.
Iza njih je bio automobil koji je nekoć pripadao pokojnome Charlesu de Gaulleu s Mitterrandovom suprugom Danielle i princom Philipom.
Vožnja je trajala 25 minuta, a šest mjeseci poslije tunel je otvoren za javni promet.
