Tradicija igra veliku ulogu u Ujedinjenim narodima. Zato Brazil uvijek prvi govori na Općoj skupštini UN-a, iako nije član Vijeća sigurnosti, nije prvi po abecedi i nije zemlja domaćin.
Ta tradicija započela je tijekom prvih godina UN-a, koji je utemeljen nakon završetka Drugog svjetskog rata. Tada nijedna zemlja nije željela govoriti prva. Brazil je volontirao da bude prvi i to je postala tradicija.
Sjedinjene Države govore druge jer su zemlja domaćin Opće skupštine UN-a.
Ali tada redoslijed postaje složeniji.
“Kada je riječ o svim ostalim državama članicama, red govorenja temelji se na razini dužnosnika koji predstavlja državu, preseansu i drugim kriterijima kao što je geografska ravnoteža”, objašnjava UN.
U praksi to znači da ako zemlju ne predstavlja šef države, bit će na redu iza svih njih.
Ali što ako u UN stigne šef vlade (poput britanskog premijera ili njemačkog kancelara), a šef države je monarh ili nešto drugo? On također idete na kraj reda. Ministri vanjskih poslova i drugi niže rangirani predstavnici na redu su posljednji.
Od govornika se obično očekuje da govore najviše 15 minuta, ali to je samo dobrovoljno i mnogi se toga ne pridržavaju.
Najdulji govor na Općoj skupštini UN-a održao je tako Fidel Castro 1960. – punih 269 minuta.
Zasjedanje se naziva “opća rasprava”, ali zapravo nema prave rasprave. Čelnici mogu u biti govoriti o čemu god žele, što obično znači o onome što je važno njihovim vladama u tom trenutku.
Rasprava na 74. zasjedanju Opće skupštine UN-a počinje idući tjedan.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram
