Bdjenje „Isus izbjeglica“ ispunilo je crkvu sv. Franje Asiškog u Zagrebu 12. prosinca. Inicijativu za bdijenje "Isus izbjeglica" je dala mala sestra Vesna Zovkić, agilna kršćanka koja je provela mnoge godine u Sjevernoj Africi gdje je radila u bolnici, a nekada je bila i jedina kršćanka u tom okruženju.

“Ona me nazvala i pitala što mislim o tome, znajući, naravno, da će mi se ideja svidjeti. Treća osoba u organizaciji bila je prof. dr. Jadranka Brnčić. Nas troje smo to organizirali, a gvardijan samostana sv. Franje na Kaptolu, fra Zdravko Lazić, rado je pristao. Skup je pozdravio i mons. Zvonimir Sekelj, zamjenik biskupa za grad Zagreb. Međutim, nakon najave odmah su počeli i pritisci prema fra Zdravku. Iskreno, iznenadilo me da je čak obavijestio i policiju za svaki slučaj, da ne bi bilo kakvih nereda. Neobično je, naime, da se za molitvu angažira policija, ali izgleda da trenutno vlada takva atmosfera”, kaže za Deutsche Welle don Anton Šuljić, treći pokretač događaja kojem se u katoličkim krugovima nije davala velika važnost, premda se za njega znalo i čulo.

Šuljić je široj javnosti poznat kao bivši ravnatelj Informativne katoličke agencije i pročelnik Tiskovnog ureda Hrvatske biskupske konferencije, a posljednjih 12 godina je pomoćnik direktora u Kršćanskoj sadašnjosti, izdavačkoj kući čija važnost posljednjih 50 godina daleko prelazi granice Hrvatske.

„Najavljivali smo taj događaj, ali nije to išlo preko redovitih crkvenih kanala nego, uglavnom, preko društvenih mreža. Tiskali smo i nekoliko plakata te prigodne sličice. Nije nam ni bilo previše stalo da dođe masa jer je molitva i meditacija bila osmišljena kao događaj riječi, pjesme i šutnje. Nije nam želja bila da se napravi masovno okupljanje kako bi se pokazivala ili dokazivala bilo kakva ili-ili populistička inicijativa već poniranje u razloge kršćanskoga zauzimanja za izbjeglice. Dakle, prije svega zanimala nas je duhovnost i teološka dimenzija fenomena izbjeglica i migranata”, kaže Šuljić.

„Činjenica je da su društveni mediji na našu inicijativu reagirali promptno i, moram reći, prilično obilno, dok oni katolički i nisu pokazali neko zanimanje za događaj. Nitko od tih medija nas nije zvao, a jesu li uopće prenijeli najavu – ne znam, jer sam ionako prezauzet u ovo božićno vrijeme.”

Na pitanje koji je razlog raskoraka između riječi pape Franje i vrha Crkve u Hrvatskoj, Šuljić odgovara da bi Crkva u Hrvata trebala slijediti Svetog Oca, ali je sasvim svjestan disonantnih tonova, odnosno da se Papine riječi nerijetko uzimaju selektivno.

„Čini se da su neki crkveni ljudi pod utjecajem populističkih stavova pa i straha od drugog i drugačijega. To je i bio jedan od razloga zašto smo se upustili u ovo – da nama ne vladaju strahovi koji nas vode u opasno poopćavanje tipa: Svi izbjeglice su ubačeni teroristi, svi su silovatelji; Svi popovi su pedofili; Svi Srbi su agresori; Svi liječnici primaju mito… Kad se ide tom logikom, onda tko ostaje? Ima li koga čestitog? Naprosto smo htjeli jednim takvim događanjem, molitvom i meditacijom, reći ono što je temeljno stajalište Evanđelja i cijele Biblije. Po Evađelju je nama i u izbjeglici gledati Krista. Po Evanđelju je on nama brat ili sestra i treba ga primiti kao brata ili sestru. To je temeljno stajalište i Evanđelje tu ne kalkulira”, kaže Šuljić.

“Vjernici – njima nije zatvarati se u strahove i sigurnosti birokratskih dvora – to je ta ideja koju smo htjeli osloboditi svega političkog, svega etničkog, ako hoćete svega malograđanskog koje se skriva iza populističkih parola i, na koncu, prikrivene ili otvorene ksenofobije. To kršćanstvo nije i ne može biti. Pozicija vjernika je otvorenost i uključivost usprkos svemu. Zato smo na susret pozvali i anglikance i baptiste i pravoslavce, kao i brojne katoličke zajednice… I odazvali su se. Na bdjenju je bilo također ateista, agnostika ili onih koji nisu ništa od toga”, pojašnjava don Anton motive.

Na pitanje što se dogodilo od rujna 2015., kada je masovni izbjeglički val krenuo i kada raspoloženje građana Hrvatske bilo puno empatičnije i tolerantnije, posebice jer su na graničnom području gotovo svi imali izbjegličko iskustvo – do danas kada je raspoloženje skoro dijametralno suprotno, Šuljić detektira probleme koji dolaze iz političkih krugova, a ne ekskulpira ni medije.

„Posljedica je to desničarskih gibanja u Europi koja su neprijateljski raspoložena prema izbjeglicama. Krenulo je iz Mađarske i došlo do Njemačke, pa natjeralo i Angelu Merkel na povlačenje. I Poljaci i Slovaci pa i Česi udarili su u sličan bubanj. Nije pomoglo ni to što se događalo u Italiji, neredi u Francuskoj… Naša predsjednica je pokazala drukčiji stav od raspoloženja koje je vladalo tada, a i mediji su odigrali svoju ulogu, tako da je došlo do zaokreta. No, zanimljivo je da ima onih koji nisu promijenili svoje mišljenje, čak su i pojačali svoje aktivnosti. To je, primjerice, Isusovačka služba za izbjeglice, a na bdjenju je iznesen i podatak koju su cijenu za to platili”, kaže Šuljić za DW.