Štrajk nastavnika u osnovnim, srednjim i visokim školama nastavlja se i ne nazire mu se kraj. Učenici su zbunjeni kontradiktornim porukama sindikata i ministarstva o dolasku na nastavu, roditelji ne znaju bi li slali djecu u školu ili ne, neki nastavnici odustaju od štrajka, drugi se tek sada uključuju.
U tom kaosu neki kritiziraju nastavnike jer smatraju da su tajmingom i zahtjevima izmanipulirani u političke svrhe te da barataju krivotvorenim podacima o plaćama i koeficijentima, drugi pak kritiziraju ministarstvo jer vjeruju da nam je obrazovni sustav loš i osiromašen, a profesija podcijenjena.
U ovoj kakofoniji tportal je pokušao kroz intervju doznati zašto štrajka i što misli o štrajku nastavnica Višnjica Šestak iz Osnovne škole Profesor Blaž Mađer u Novigradu Podravskom.
Koje su vaše motivacije za štrajk i što kažete na činjenicu koju neki uporno ističu da prema podacima europske organizacije Eurydice hrvatski nastavnici u odnosu na BDP po glavi stanovnika imaju plaće usporedive onima u razvijenim zemljama te veće od onih u tranzicijskim? U Litvi, Letoniji, Rumunjskoj i Slovačkoj najmanje plaće učitelja u osnovnim školama manje su od 50 posto nacionalnog BDP-a po glavi stanovnika. U Hrvatskoj su one gotovo jednake BDP-u, a najveće su znatno veće od njega. Među tranzicijskim zemljama više plaće od naših imaju samo slovenski učitelji. Kako to komentirate?
VEZANE VIJESTI
Imam 30 godina staža u razrednoj nastavi. Radila sam i u područnim i u matičnim školama. Ono što je mene osobno pokrenulo da podržim štrajk je ponajviše dostojanstvo učitelja. Loš materijalni status u smislu loše logistike države prema školstvu. To je ono što nas najviše ždere i limitira u puno aktivnosti. Opća socijalna slika u školstvu je loša jer se za školstvo malo izdvaja. Plaće u tome nisu jedini problem. No ako uzmete u obzir da nastavnici moraju dosta vlastitog novca uložiti ako žele ostvariti neki kvalitetan sadržaj s djecom, onda je to problem zbog kojeg sigurno štrajka najmanje trećina učitelja.
Kolika je stvarno plaća nastavnika?
Sindikati tvrde da su plaće nastavnika ispod prosječnih na državnoj razini koje iznose 5.800 kuna, a ministar da su veće. Kolika su vaša mjesečna neto primanja?
Ja, nakon 30 godina radnog staža, imam 6300 kuna osnovice. Eventualno, ako dobijem dodatak od oko 700 kuna za prilagođene programe za djecu s teškoćama u razvoju, onda mogu zaraditi do 7.000 kuna. No toga nema uvijek.
Kraće radno vrijeme
Ima kritičara koji tvrde da nastavnici ipak, kada se zbroje svi blagdani i godišnji odmori te s druge strane radni sati u tjednu, rade manje od ljudi zaposlenih u privatnim kompanijama čiji radni dan nerijetko traje duže od osam sati dnevno, ponekad i šest dana u tjednu, a ne nužno i uvijek za veće plaće. Je li točna percepcija prema kojoj nastavnici rade samo 20-ak sati tjedno? Ili se učitelji kod kuće moraju puno pripremati, rješavati testove, odrađivati dio papirologije itd?
Radno vrijeme nastavnika nije uvijek i za sve isto, a osobito nije ograničeno na 20 nastavnih sati. Primjerice učitelji u razrednoj nastavi svake četiri godine imaju novu generaciju učenika pa se moraju, ako su dovoljno savjesni, drugačije pripremati za nastavu. Kada dođu novi udžbenici, oni se također moraju iznova pripremati i promijeniti izlaganja. Što se vremena pripremanja tiče, mi imamo normative koje možemo ili ne moramo slijediti. To uključuje izradu radnih i interaktivnih materijala, svega onoga što učitelj može kreirati kako bi djeci približio sadržaj koji im je težak. Stvar nije tako jednostavna jer puno toga ovisi i o savjesti učitelja. Neki kažu da bismo mogli ostajati u školi puno radno vrijeme, svih osam sati tijekom kojih bismo mogli odraditi ono što nosimo kući. Međutim u dvosmjenskim, a osobito u trosmjenskim školama to je fizički neizvedivo. To bi bio opći kaos jer škole za to nemaju prostora. Kada nam bude omogućeno da na svojim radnim mjestima svoj posao obavljamo do kraja, mi ćemo to činiti pa ćemo i mi biti na radnom mjestu osam sati kao drugi. Do tada radimo onako kako nam uvjeti nalažu. Dio posla nosimo kući pa tako ja kod kuće imam i printer i skener i laptop i sve što mi treba da mogu dovršiti posao.
Netransparentnost financija
Što još zamjerate sustavu financiranja obrazovanja?
To što su financije u školama vrlo netransparentne. Primjerice, znate da većina škola ima svoje dvorane koje iznajmljuju. Taj dio novca trebao bi se trošiti za dobrobit škole. Škole također sufinanciraju i općine; gotovo da nema općine koja to ne radi. A kako se ti novci troše i na što, to nitko živ ne zna, možda eventualno samo članovi školskog odbora. Mi učitelji vrlo malo toga znamo. Zbog tog neznanja, odnosno netransparentnosti, nama iz ruku izmiču određene mogućnosti koje bismo mi mogli iskoristiti da poboljšamo rad s materijalne strane.
Podcijenjenost zvanja
Neki nastavnici žale se da je cijela njihova profesija podcijenjena, da je izgubila dostojanstvo – kako odnosom vlasti prema sustavu, tako i povezanim odnosom učenika i roditelja prema nastavnicima. Drugi ističu da 200 kuna to neće promijeniti. Kakvi su vaši dojmovi?
Nije isto raditi na selu i u gradu. Ja cijeli život radim na selu. Ruralne sredine bitno su drugačije u odnosu prema nastavnicima. Učitelji u gradu imaju posla s obrazovanijim roditeljima koji se nerijetko znaju suprotstavljati nastavnicima. Na selu se još u nekoj mjeri drži do učitelja. Poštuje ih se kao osobe koje rade u javnim institucijama. Ja ovdje u Koprivničko-križevačkoj županiji uopće nisam čula za neki slučaj da bi neki roditelj došao vrijeđati učitelja ili, ne daj Bože, napasti ga, što se u školama u gradovima zna događati. O tome se pisalo i čitalo.
Politička motivacija
Neki tvrde da je štrajk ispolitiziran, da neki sindikalni čelnici manipuliraju nastavnicima čime idu na ruku određenim političkim opcijama, a na taj način i sami sebi.
Nikako ne mogu dokučiti zašto su sindikati odlučili štrajkati baš sada, na kraju mandata vlade; zašto su odabrali baš ovaj tajming. Je li on politički motiviran ili ne, ne znam. Ja osobno nisam politički motivirana ni za koju stranu; samo želim svoj posao raditi što je kvalitetnije moguće. A nažalost svjedoci smo toga da u mnogim školama učitelji sami moraju kupovati puno radnog materijala kako bi proveli kvalitetnu nastavu. Nije tu problem samo u neimaštini učitelja već i učenika i njihovih roditelja i cijelog obrazovnog sustava.
Razgovaramo s gluhima
Što očekujete da bi mogao promijeniti ovaj štrajk ako vam ona mala povišica od 4 posto, odnosno od 200 do 300 kuna, koju eventualno možete dobiti, nije glavna motivacija?
Kada bi vlada i društvo funkcionirali bolje, do svega ovoga ne bi ni došlo. Ja godinama pratim rad sindikata jer sam njegova članica i vidim da se godinama bezuspješno pokušava komunicirati s ministarstvom i s uredima za društvene djelatnosti. Mi smo u tome potpuno neuspješni. Jednostavno imate osjećaj da razgovarate s nekim tko vas ne čuje. Članica sam Udruge hrvatskih učitelja razredne nastave koja djeluje pet godina. Kada je nova vlada došla na vlast, bili smo u ministarstvu na lijepom razgovoru o poboljšanju položaja učitelja u struci. Dakle, nismo se bavili sindikalnim temama nego strukovnim jer smo strukovna udruga. No na svaki naš pokušaj da damo neki upliv kvalitetnim promjenama dobivali smo odgovor: ‘Mi imamo svoje učitelje za to. Mi imamo svoje nevladine organizacije za to. Mi imamo ove i one’. U samom startu nismo dobili šansu da nešto pokrenemo. Toplo se nadam da će ova kurikularna reforma iznjedriti nešto kvalitetnije jer ovo kako nas sada opterećuju nepotrebnom papirologijom je besmisleno. Shvaćam da ono što nije zapisano, nije i odrađeno, ali čini se da smo mi nacija kojoj je administracija u krvi pa se onda još manje radi ono što bi uistinu trebalo. Rad u razredu nije samo da se odradi propisana priprema i da se naštreba ono što je određeno već treba biti i uzor i odgajatelj i roditelj djetetu i sve ostalo što treba u danom trenutku.
