Dilema koja dijeli Split: Hoće li Poljud ostati "zamrznuta skulptura" ili postati stroj za europski Hajduk?

Poljud nije samo nogometni stadion, on je, riječima struke, skulptura u prostoru. Dizajniran rukom maestra Borisa Magaša za Mediteranske igre 1979. godine, sagrađen je u rekordne dvije godine kao inženjerski pothvat koji je prkosio vremenu. Njegova prepoznatljiva školjka, namjerno otvorena prema Marjanu kako bi "pozvala grad unutra", te krov raspona 206 metara, projektiran za udare bure od 150 km/h, tada su svijetu pokazali snagu i znanje domaće arhitekture.

Ideje o radikalnoj obnovi

Danas, međutim, ta ista ljepota, zapuštena i godinama neodržavana, predstavlja golem pravni i financijski izazov. Od 2015. godine Poljud je službeno zaštićeno kulturno dobro. To znači da je rušenje zakonski zabranjeno, a svaka izmjena podliježe strogim konzervatorskim uvjetima.

Iako je sam Magaš stadion smatrao "živim organizmom" koji se mora razvijati, te je još 2006. iznosio ideje o radikalnoj obnovi, pitanje ostaje: može li se taj organizam prilagoditi modernom dobu bez drastičnih zahvata koji su trenutačno pod ograničenjima?

Glavni argument zagovornika novog stadiona ili radikalne rekonstrukcije je ekonomski. Moderni stadioni više ne žive 30 ili 40 dana u godini, već svih 365. Cilj je dramatično povećanje takozvanih "matchday" prihoda, pretvaranje svakog posjetitelja u kupca kroz integrirane fan shopove, interaktivne muzeje i vrhunsko ugostiteljstvo, koje na današnjem Poljudu praktički ne postoji.

Govorimo li o klubovima sličnog identiteta i priče kao što je Hajdukova, nameće se nekoliko primjera kako su rješavali svoja stadionska pitanja. Rapid Beč (Allianz Stadion), klub sličnog radničkog identiteta, izgradnjom novog doma udvostručio je prihode od ulaznica, sa sedam na 14 milijuna eura. Ključ su VIP lože i Business Club, koji generiraju čak 40 posto ukupnih prihoda na dan utakmice, a koje je na današnjem Poljudu nemoguće ugraditi. Tu je i AEK Atena (OPAP Arena): preseljenjem s hladnog Olimpijskog stadiona AEK je udvostručio prihode, a prosječna posjećenost skočila je s deset na 25.000 gledatelja. Njihov klupski muzej postao je jedna od glavnih turističkih atrakcija grada.

Emocije navijača neraskidivo su vezane uz Poljud, no povijest nogometa uči nas da ni najveći hramovi nisu imuni na diktat vremena. Wembley je srušen nakon 77 godina, a Maracanã je 2010. nepovratno izmijenjena, izgubivši svoj mitski betonski identitet iz vremena Peléa i Garrinche. Delle Alpi u Torinu srušen je nakon samo 16 godina jer je postalo jasno da atletska staza i vrhunski nogomet više ne idu zajedno. Istu sudbinu doživjeli su i stadion Vicente Calderón u Madridu, kao i turski Ali Sami Yen, stadion na kojem su izmjereni povijesno rekordni decibeli navijačke buke.

Tri modela

Naravno, rušenje nije jedini put, ali obnova zahtijeva ogroman novac i političku volju. Postoje tri modela koja bi Split mogao razmotriti:

Berlinski model (Olympiastadion): "konzervatorsko čudo" u kojem je ultramoderan krov ugrađen u spomenik kulture bez narušavanja povijesne fasade.

Baskijski model (San Mamés, Bilbao): "rotacija za 90 stupnjeva". Novi stadion građen je odmah uz stari, u fazama, dok su navijači doslovno sa suzama u očima pratili tranziciju.

Marseilleski model (Vélodrome): arhitektonski "brat blizanac" Poljuda doživio je 2014. temeljitu rekonstrukciju. Zadržana je lokacija, ali je podignut spektakularan valoviti krov koji je postao novi simbol grada.

Split se nalazi na prekretnici. Hoće li Poljud ostati zamrznuta skulptura koja polako propada zajedno sa svojim gradom ili će postati moderan stroj koji će Hajduk vratiti na staze europskih velikana? Odluka koja se donese odredit će budućnost kluba za idućih pola stoljeća.